S DRUGE STRANE NEBA - Arthur Clarke

Mnogi su i neobični svijetovi koji plove poput pjene mjehura niz Rijeku Vremena. Samo se nekoliko njih kreće uz struju ili je presijeca pod kosim kutom; još je manje onih koji zauvijek leže izvan njenog domašaja, uopće ne znajući za budućnost ili prošlost. Šervanov sićušni kosmos nije spadao u ovu grupu: njegova neobičnost bila je druge vrste. On je sadržavao samo jedan svijet - planetu šervanove rase – i jednu zvijezdu, veliko sunce Trilorn, koje je osiguravalo život i svijetlost. Šervan nije znao ništa o noći, pošto se Trilorn uvijek nalazio visoko iznad horizonta, spuštajući se prema njemu jedino za dugih zimskih mjeseci. Doduše, s one strane granice Zemlje Sjenki postojalo je razdoblje kada je Trilorn nestajao ispod ruba svijeta, ostavljajući za sobom tamu u kojoj ništa nije moglo opstati. Ali čak i tada tama nije bila potpuna, iako nije bilo zvijezda koje bi je umekšale.

Sam u svom malom kosmosu, s uvijek istim licem okrenutim prema jedinom suncu, Šervanov svijet predstavljao je posljednju i najneobičniju šalu Tvoraca Zvijezda. Međutim, kada bi bacio pogled preko očeve zemlje, Šervanov um preplavile bi iste misli koje bi navrle na um bilo kom ljudskom djetetu. Osjećao je divljenje, radoznalost i neku nejasnu zebnju, ali iznad svega neodoljiv zov da se otisne u taj veliki svijet pred sobom. Za tako nešto bio je još mlad, ali stara kuća nalazila se na jedinoj uzvišici u krugu od mnogo milja, tako da je pogledom mogao obuhvatiti čitav predio koji će jednog dana biti njegov. Kada bi se okrenuo prema sjeveru, sa Trilornovim diskom koji bi mu bljesnuo u lice, mogao je da u daljini vidi dugačku liniju planina koje su se zakrivljavale na desnu stranu, postajući sve više i više dok ne bi nestale iza njega u pravcu Zemlje Senki. Jednog dana, kada poraste, krenuće prema tim planinama putem koji je vodio do velikih zemalja na istoku. Sa leve strane nalazio se ocean, udaljen svega nekoliko milja, odakle bi Šervan katkada čuo grmljavinu valova koji se razbijaju i razlijevaju po blago zakošenoj obali. Nitko nije znao dokle se pruža ocean. Brodovi bi se otisnuli njime u pravcu sjevera, dok se Trilorn sve više i više podizao na nebu, a toplota njegovih zraka postajala snažnija. Znatno prije no što bi veliko sunce dostiglo zenit, oni bi bili primorani da se vrate. Čak i ako mitska Ognjena Zemlja stvarno postoji, nije bilo mjesta nadi da će neko ikada kročiti na njene plamene obale – osim ako legende ipak nisu govorile istinu. Prema predaji, nekad su postojali brzi metalni brodovi koji su mogli da premoste ocean bez obzira na toplotu Trilorna i da tako stignu do zemalja sa druge strane svijeta. Do tih predjela se sada moglo stići jedino napornim putovanjem kopnom i morem, koje bi se tek neznatno skratilo ako bi se stalno išlo u pravcu sjevera.

Sva naseljena područja Šervanovog svijeta ležala su u uskom pojasu između plamene toplote i nepodnošljive hladnoće. U svakoj od zemalja daleki sjever predstavljao je nedostižno područje, zapreteno ognjevima Trilorna. Na jugu se pružala velika i sumorna Zemlja Sjenki, gde je Trilorn bio samo blijedi disk na obzorju, a često se uopće nije ni vidio. Sve je ovo Šervan naučio u godinama djetinjstva, kada u njemu još nije postojala želja da napusti prostrane zemlje između planina i mora. Još od praskozorja vremena njegovi preci i rase prije njih učinili su sve da ove zemlje postanu najpogodnije na cijelom svijetu; ako su i pogriješili, bilo je to za zanemarivo mali postotak. U vrtovima neobično cvijeće širilo je svoj miris, a potoci su blago krivudali među stijenama obraslim mahovinom, da bi zatim nestali u bistrim morskim vodama koje nisu remetile plime i oseke. Prostrana žitna polja neprekidno su šaputala svojim nježnim vlatima, kao da generacije još neproklijalog sjemena vode među sobom neki nemušti razgovor. Po velikim livadama i ispod drveća troma stada stoke tumarala su besciljno, ispuštajući nerazumne krike. Konačno, tu se nalazila i velika kuća, sa svojim golemim sobama i beskrajnim hodnicima, odista veoma prostrana, ali još ogromnija u svijesti djeteta. To je bio svijet u kome je Šervan provodio godine, svijet koji je znao i volio. Ono što se nalazilo izvan njegovih granica tada još nije pobuđivalo dječakovu radoznalost.

Pa ipak, Šervanov svijet nije spadao u one koji leže izvan upliva vremena. Ljetine su revnosno sakupljane i smještane u velike silose. Trilorn se lagano kretao svojim malim lukom preko neba, godišnja doba sustizala su jedno drugo, a Šervanov um i tijelo sve su više rasli. Zemlja mu se sada činila znatno manjom, planine su postale bliže, a more je od velike kuće dijelila samo kratka šetnja. Počeo je da uči o svijetu u kome je živio i da se priprema za ulogu koju je morao odigrati u njegovom oblikovanju. Neke stvari mu je objasnio otac, Šerval, ali najveći dio naučio je od Grejla, koji je došao preko planina još za vrijeme oca njegovog oca, da bi već tri generacije bio tutor Šervanove obitelji. Volio je Grejla, iako ga je stranac naučio mnogim stvarima koje mu se nisu dopale. Godine njegovog dječaštva prolazile su sasvim ugodno sve dok nije kucnuo čas da se otisne u zemlje koje su ležale s one strane planina. Prije mnogo vremena njegova obitelj došla je ovamo iz jedne od velikih istočnih zemalja; u svakoj generaciji od tada najstariji sin bi krenuo u hodočašće da među rođacima provede jednu godinu svoje mladosti. Bio je to mudar običaj zato što se s one strane planine još nalazilo znanje prošlosti i zato što su se tu mogli sresti i upoznati ljudi iz drugih zemalja.

Izdano u Beogradu, 1978. god. Prijevod: Zoran Živković. Broširan uvez, 205 str. Format: 12 x 20 cm. Knjiga je potpuno nova i nekorištena..

E-mail: truta.srecko@gmail.com

DOSTAVA - Hrvatska i inozemstvo