MARGINALIJE - Stanko ABADŽIĆ / Tekst : Zdravko ZIMA

- Nakladnik : Meandar media , Zagreb , 2009.
=
- Za nakladnika : Branko ČEGEC
=
- Urednik : Branko ČEGEC
=
- Korektura : Jasmina HAN
=
- Prijevod na engleski : Boris GREGORIĆ
=====
- 127 str.
- Meki uvez s klapnama
- Format : 20 × 23 cm
=====
- Odlična očuvanost , minimalno korištenje.
==========
Autor na početku monografije naglašava da ništa ne poručuje i ništa ne propitkuje, samo fotografira, ironizirajući time kritičare koji upravo s ove dvije ključne riječi nastoje protumačiti svaku sliku. Međutim, ovaj put Abadžić se otkriva motom Ive Andrića koji kaže: “Sitnice mi boje život…Sitnice su sreća…Zato ja volim male stvari…I velike torbe…Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog …”
S ovim se Andrićevim mislima poistovjetio Stanko Abadžić i njima pojašnjava vlastitu potrebu i radost fotografiranja marginalija. No, bilo nešto veliko ili malo, bio to široko zahvaćeni prizor ili uski kadar, k tome izvan stvarnosti u crno bijeloj fotografiji, sve to postaje likovni doživljaj vizualnog užitka. Čak neovisno o motivu, odnos svjetla i sjena, mirnih i vibrirajućih površina zadovoljava oko koje neprestano traži sklad. To i jeste negdje u suštini potreba autora fotografije, Stanka Abadžića da u nevelikom i nevažnom, nađe harmoniju, ritam koji zadovoljava oči, kao što glazba zadovoljava sluh.
Stanko Abadžić potvrđeni je majstor tišine koju hvata u prostoru fotoaparatom da bi je u slikama predao publici. To su slike detalja, bilješke zatečenog, otkrivenog, crtice iz života pješaka, šetača, ranoranioca ili lovca na opustjela mjesta. Marginalije su po sadržaju, jednako bitne u trasformiranju stvarnosti iz njene nepreglednosti u male razumljive slike, u duhovne preradbe. Stanko Abadžić temelji ih na duhovitosti, začudnosti, nostalgiji, uvijek na fotogeničnosti zatečenog prizora ili, pak s malim doradama. Gdjekad ih autor vadi iz vlastitih fotografija šireg kadra. Te male epizode iz svakidašnjih doživljaja vizualnog svijeta, u fotografijama Stanka Abadžića postaju haiku, ili dnevnički zapisi, kratke bilješke viđenog ili skice za veće kompozicije. No one nisu tek fusnote u fotomonografijama. Premda komorne, imaju svo bogatstvo i puninu.
Dugo već u povijesti fotografije, nekako od pokreta nove stvarnosti (neue sachlichkeit) s kraja dvadesetih i tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, fotografija je svjesno skretala s velebnih scena u detalj, na margine, kako bi sebi otvorila nove puteve k motivima, i publici predočavala nove prizore stvarnosti. Pedesetih godina, nakon rata, ta je marginalna usredotočenost počela intenzivno pratiti strukture (zemlje, oronulog zida, kasnije grafite, itd.) da bi sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u eri slikarskog minimalizma fotografija prednost davala svakoj nereprezentativnoj temi. Slobodno možemo zaključiti da se tematska marginalnost u fotografiji razvila u samostalan izraz, baš kao što je jednako živo prisutna i u drugim likovnim oblicima stvaralaštva.
Osluškivanje mira, atmosfera tišine, sjenovite igre, trajno ili privremeno napuštena mjesta, sadržaji bez ljudi i slično, predmet su fotografija Stanka Abadžića. I kada su motivi tek sa životnih margina, to su slike koje zovu na meditaciju, na razmišljanja o samoći, ili su dobar razlog za čišćenje naših vizualnih osjetila od suvišnih informacija, odmor za oči. Ljepota i sklad navire jednako iz ovih „malih“ motiva, kao i onih „velikih“ kakve nam već dugo s puno fotografske vještine i umjetničkog senzibiliteta ostvaruje Stanko Abadžić.