ISTINITE priče - Ksenija TURČIĆ / Tekst : dr.sc. Sandra KRIŽIĆ Roban

- Nakladnik : HAZU Gliptoteka , Zagreb , 2011.
=
- Za nakladnika : akademik Pavao RUDAN
=
- Glavni urednik : akademik Boris MAGAŠ
=
- Odgovorni urednik : akademik Đuro SEDER
=
- Urednica : Ariana KRALJ
=
- Recenzent : akademik Đuro SEDER
=
- Prijevod : dr.sc. Graham McMASTER
=
- Lektura : Mirko PETI
=
- Fotografija : Darko BAVOLJAK , Bojan MRĐENOVIĆ
=
- Kamera : Silvije MAGDIĆ , Ksenija TURČIĆ
=
- Montaža videa : Silvije MAGDIĆ , William McKENNA
=
- Montaža fotografije : Neva KIŠ
=
- Oblikovanje i priprema knjige/kataloga , plakata , pozivnice : Luka GUSIĆ
=
- Likovna postava : Ksenija TURČIĆ
=
- Naklada : 400 primjeraka
=====
- 31 str.
- Tvrdi uvez
- Format : 14 × 22 cm
=====
- Odlična očuvanost.
==========
Ne možeš vidjeti ono što jesi, a ono što vidiš tvoja je sjena', zapisao je Rabinndranath Tagore. No, sjene dolaze i odlaze ne ostavljajući nikakav trag. Nisu sposobne pričati priče, a njihova promjenjiva narav i zavisnost od određenih faktora onemogućuje da ih na bilo koji način fiksiramo. One su tek pukotine u dotoku svijesti, ovisne o ritmu nečijeg kretanja koji se jedno vrijeme ustaljeno ponavlja čineći ih sličnima, da bi nakon toga promijenio njihova svojstva i izgled.
U većini novih radova Ksenija Turčić nastavlja s pričama koje je započela pripovijedati prije dosta vremena. Smatram da ih je intuitivno počela ispisivati u vrijeme dok nije ni slutila da će rasporedom gotovo identičnih elemenata u prostoru postaviti svojevrsnu markaciju, između čijih razmaka je počivalo njezino energetsko polje. U prvo vrijeme mnogo se toga činilo jednostavnim. Način djelovanja bio je minimaliziran i posve tih, meditativan i ispunjen specifičnom energijom koju je uspješno kanalizirala u raznim medijima.
U prostorima u kojima je dopustila praznini da nadomjesti samoću postupno je detektirala energiju. Osvajala je prostor istanjenim, plošnim oblicima koje je vješala ili slagala u i pozorno osmišljene instalacije, ostavljajući pritom dovoljno mjesta za djelovanje energije zaostale iz nekog prijašnjeg vremena.
U tom a nju osjetljivom razdoblju, u kojem je mnogo toga ovisilo o intuiciji, umjetnica počinje potencirati izražajne aspekte materijala — transparentnost stakla, privremenost plastične folije, krhkost ogledala, običnost plastične cijevi. Postupno je odgajala gledatelje koji su se u njezinim izložbenim 'poljima' kretali s lakoćom, ne tragajući nužno za pričom, iako se osjećalo da ona postoji negdje u pozadini. Nešto poslije ponudila je narative u kojima je bilo moguće prepoznati i nju i same sebe. Priče su, naime, uglavnom svima poznate, a sadržaji zajednički.' Sandra Križić Roban