EMANUEL VIDOVIĆ 1870 - 1953. - Retrospektivna izložba

- Naslovna strana : Kamerlengo , 1953. (detalj)
=
- Muzejski prostor , Zagreb
=
- Zagreb
15. siječnja - 1. ožujka 1987. g.
=
- Izdavač : MTM , Zagreb
=
- Savjet Muzeja MTM : Ljubica Blažević , Relja Bašić , Brano Horvat , Stanko Jančić , Nikola Reiser , Vlado Ukrainčik
=
- Za izdavača : Ante Sorić , direktor MTM - a
=
- Urednik : Biserka Rauter - Plančić
=
- Korektor : Salih Isaac
=
- Design kataloga , plakata i pozivnice : Ivan Picelj
=
- Fotografije u boji i crno - bijele : Krešimir Tadić
=
- Autor izložbe i likovnog postava : Igor Zidić
=
- Stručni suradnik : Helena Zoričić
=
- Restauratorski radovi : Ivan Jurčević , Matija Schira
=
- Elektronska selekcija boja : "Grafika" , ILirska Bistrica
=
- Tiskarske boje : RO "Chromos" , Samobor
=
- Tisak plakata : "Turistkomerc" , Zagreb
=
- Offset tisak : "Naša djeca" , Zagreb
=====
- 156 str.
- Meki uvez s klapnama
- Format : 22 × 28 cm
=====
- Odlična očuvanost.
===
Vidović, Emanuel, hrvatski slikar (Split, 24. XII. 1870 – Split, 1. VI. 1953). Prve slikarske poduke dobio od E. Vecchiettija; studirao na Akademiji u Veneciji (1887–90). Napustivši školovanje slikao je u Veneciji, Chioggi i Milanu. Od 1898. bio je nastavnik na gimnaziji i Obrtničkoj školi u Splitu te je odgojio velik broj slikara. U tom je razdoblju intenzivno slikao i izlagao, a bio je i jedan od osnivača umjetničkog društva Medulić (1908). Isprva inspiriran tradicijom venecijanskoga slikarstva i divizionističkom tehnikom G. Segantinija, slikao je vedute kanala i venecijanske lagune, osamljene kuće i crkvene interijere (Mundimitar, 1904; Angelus, 1906–07; Predvečerje, 1908–09), varirajući realističke impresije i romantičarske prikaze. U Splitu je pod utjecajem moderne os. bio zaokupljen simboličkim, poetičnim i sjetnim ugođajima. Slikao je splitsku luku i gradske uličice, a potom Trogir (gdje je od 1930. boravio svake jeseni); radio je skice i studije u prirodi, otvorenim bojama (Jutro u splitskoj luci, 1919), te ih prenosio u atelijeru na velika platna u maglenom i polumračnom ozračju (Luka u suton, 1914–18; U splitskoj luci, oko 1930). Premda je ozračje na njegovim uljima postajalo sve tamnije, u rijetkim svjetlijim i toplije obojenim dijelovima zagasitih kompozicija uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke učinke. Za boravaka u Trogiru slikao je mrtve prirode, skulpture, crkvene predmete i antikvitete (Mrtva priroda sa starim satom, 1926–27; Stara lutka, 1928), kojima je bio ispunjen njegov splitski atelijer (U mom atelijeru, 1928). Postupno rasvjetljujući paletu od 1935., zaokupljen intimnim ugođajem svoje sobe i atelijera, interijerima splitskih i trogirskih crkava (1938–40) te nizom mrtvih priroda mediteranskog ugođaja (Stare boje i kistovi, 1938; Ugor, 1942; Papirnato cvijeće, 1945), stvarao je djela sve bogatijih likovnih vrijednosti. Potkraj života, za trogodišnjega bolovanja, naslikao je mnogobrojne reminiscencije na Split i Trogir svojega djetinjstva (Stari škver kod Kamerlenga, 1953), sintetizirajući svoj opus. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvano je oko tisuću uljenih slika, gvaševa, akvarela i crteža, među njima i niz vrsnih karikatura.