Otto von Corvin

Otto Julius Bernhard von Corvin-Wiersbitzki (12. listopada 1812. - 2. ožujka 1886.) bio je njemački pisac.
Corvin je rođen u Gumbinnenu ( Pruska ) od Rittmeistera , a kasnije direktora poštanske uprave, Gumbinnena Friedricha Augusta Heinricha von Corvin-Wiersbitzkog. Roditelji su mu se razveli u njegovom djetinjstvu, a nakon očeve smrti 1822. Corvina je odgajala majka, koja se preselila u Halberstadt . Pohađao je vojnu školu u Potsdamu i Berlin-Lichterfeldeu , da bi na kraju postao poručnik u pruskoj vojsci . [ 1 ]
Vojsku je napustio 1835. da bi se posvetio pisanju. Njegovi romani i drame nisu bili zapaženi, ali knjiga s uputama o plivanju - on je bio vrlo talentiran za ovo područje jer je uredio bazen u svojoj vojnoj postaji i tamo učio ljude kako roniti i plivati ​​- bila je prilično popularna. Osnovao je i časopise o životu na otvorenom i konjima, prve te vrste u Njemačkoj, i dobro su prošli. Uz ovaj uspjeh, mogao se oženiti. U Leipzigu je izdao sportski almanah za 1844. i Taschenbuch für Jäger und Naturfreunde ( Priručnik za lovce i prijatelje prirode ).
Njegov krug prijatelja iskristalizirao se u prvi književni klub u Njemačkoj i vodio mali rat protiv policije i birokracije. Oduševljeni protestant, napisao je povijesne studije čiji je tipičan naslov Historische Denkmale des christlichen Fanatismus ( Povijesni spomenici kršćanskog fanatizma ; 1845.). Ova posebna knjiga objavljena je zajedno s inauguracijom njemačkog katoličkog pokreta u Leipzigu, a kasnije je ponovno objavljena kao Der Pfaffenspiegel (1869.) [ 1 ] i dopunjena od strane Die Geissler (3. izdanje, 1892.-1893.). Vladini cenzori zatvorili su politički časopis Die Locomotive . Njegov Illustrirte Weltgeschichte für das Volk ( Popularna ilustrirana povijest svijeta ) prošao je vrlo dobro. U potrazi za učinkovitom i jeftinom tehnologijom reprodukcije za ilustracije u svojoj Povijesti , razvio je proces koji je na kraju nazvan "Corviniello", kasnije fino podešen dok je bio u zatvoru, a koji je postao široko korišten.


Godine 1848. borio se na barikadama u francuskom ustanku. Francuska privremena vlada tada mu je ponudila velikodušnu potporu za demokratske pobune u Njemačkoj, međutim njegova ponuda frankfurtskom parlamentu da osnuje nacionalnu vojsku oštro je odbijena. Godine 1848.-1849., nakon sudjelovanja u berlinskom ustanku, sudjelovao je u pobuni u Badenu, najprije kao pukovnik milicije pod vodstvom Mieroslawskog u Mannheimu , zatim kao načelnik glavnog stožera u Rastattu . [ 2 ] U Rastattu, zajedno s mnogim drugima, Prusi su ga 30. lipnja uhvatili u zamku . U rujnu 1849. vojni sud ga je osudio na smrt, ali je kazna preinačena u šest godina samice, koju je izdržao u Bruchsalu .


Nakon što je pušten 1855., Corvin je otišao u London gdje je predavao njemački i radio za Charlesa Dickensa na All the Year Round i Household Words . Godine 1857. u Sodenu je završio memoare o svom zatvorskom iskustvu. Pokušaj povratka u Njemačku u Hamburgu bio je osujećen policijskim smicalicama, pa se vratio u London, a njegovi su memoari konačno objavljeni 1861. u Amsterdamu. Te je godine otputovao u Sjedinjene Američke Države kako bi izvještavao o građanskom ratu za The Times i Augsburg Allgemeine Zeitung , a vratio se u Berlin 1867. kao specijalni dopisnik New York Timesa .
U Berlinu su Corvinovi živjeli s princem Felixom Salmom i njegovom suprugom Agnes Salm-Salm , koju su upoznali u Americi. Corvin je uredio Salmsove memoare o Meksiku i caru Maksimilijanu . Pratio je Francusko-pruski rat za bečki Neue Freie Presse , te listove u Americi, Londonu i Njemačkoj. Njegova iskustva opisana su u njegovoj knjizi U Francuskoj s Nijemcima (1872). Godine 1878. utemeljio je u Leipzigu udruženje njemačkih pisaca.
Umro je 1886. u Wiesbadenu .
PRO-