Bellosztenecz Gazophylacium 1 i 2

Pretisak najznačajnijeg djela ozaljskoga kruga-kraja u kojemu se dodiruju sva tri narječja našega jezika: čakavsko, kajkavsko i štokavsko

Godine 1675. preminuo je u Lepoglavi u dubokoj starosti, pavlinski prior Ivan Belostenec. Povijest ga, međutim, nije zabilježila po naslovu, već po monumentalnom djelu koje je za sobom ostavio, enciklopedijskom latinsko-hrvatskom, odnosno hrvatsko-latinskom rječniku “GAZOPHYLACIUM”. Tronarječjem, bogatstvom riječi i utrošenim vremenom taj je rječnik nadmašio sve dotadašnje, ali je takvim i ostao do današnjih dana.
No, unatoč značenju koje je imao za proučavanje trodijalektalnog hrvatskog jezika, ostao je netiskan još punih šezdesetpet godina. Razloge tome valja tražiti u ondašnjim, politički nesklonim prilikama po Hrvatsku, (1671. g. smaknuti su u Bečkom Novom Mjestu Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan), ali i u preobilnoj gradi koju je Belostenec prikupio tijekom gotovo četrdeset godina. Kasnije se to pokazalo kao sretna okolnost, jer je upravo taj vremenski odmak, od dovršenja rječnika do njegova objavljivanja, odlučio da bude tiskan u Zemaljskoj tiskari, prvoj takvoj u zagrebačkoj povijesti, koju je na početku XVIII stoljeća vodio Pavao Vitezović. Sva su jezikoslovna djela do tada, naime, bila tiskana u tuđini.
Nužno je napomenuti, kako je u trenutku dovršenja “GAZOPHYLACIUM”-a Europa imala samo jedan takav enciklopedijski rječnik, objavljen 1612. g. u Firenzi. Njega su stvarale čitave ekipe učenih glava onog vremena, dok je Belostenec radio sam. Ustrajnost, ali i visoki stupanj autorove naobrazbe, kroz ovo su djelo na briljantan način potvrdili opstojnost kulture jednog malog naroda u vremenu, kad se njegova zemlja svela na “ostatke ostataka” i bivala izložena čestim turskim provalama.