REAKCIJA OPUŠTANJA - Dr. Herbert Benson, Miriam Z. Klipper

"REAKCIJA OPUŠTANJA" je prirodan dar koji svaki čovjek u sebi može probuditi i njime se služiti u ublažavanju stanja koje izaziva stres. Autor
premošćuje tradicionalni jaz između psihologije, fiziologije, medicine i povijesti, povezujući u svojim istraživanjima Istok i Zapad, um i tijelo,
vjerovanje i znanost.

PREDGOVOR:

Osuvremenjeno izdanje u povodu dvadeset pete godišnjice objavljivanja Kada je 1975. godine prvi put objavljena knjiga "REAKCIJA
OPUŠTANJA" vijetnamski rat i kulturni preokret koji ga je u pozadini pratio uvelike su potresali zemlju. Samo dvije godine prije, Vrhovni je sud
legalizirao pravo žena na pobačaj svojom kontroverznom odlukom u sudskom slučaju Roe protiv Wade. AIDS nije bio još otkriven u slijedećih
šest godina. Preteča in vitro oplodnje, prvo dijete iz epruvete,trebalo se tek roditi. Dva Kalifornijca radila su u svojoj radionici u garaži
pokušavajući konstruirati Apple, prvi kompjutor serijske proizvodnje. Faks uređaji i mobilni telefoni bili su tek uzbudljive ideje u glavama svojih
izumitelja. Doista, današnji se svijet dramatično razlikuje od svijeta u kojem je prvi put predstavljena ideja o povezanosti duha i tijela i
detaljno razrađena u knjizi "REAKCIJA OPUŠTANJA". Prije tri desetljeća smatralo se herezom da harvardskiliječnik i istraživač postavlja
hipotezu da stres pridonosi zdravstvenim problemima i da objavljuje studije koje pokazuju da su mentalno usredotočene tehnike dobre za
tijelo. Istupio sam iz medicinskog establišmenta kada sam odlučio slijediti ovu teoriju i dokazati je ili opovrgnuti medicinskim istraživanjima.

Danas mi, kao društvo, višeznačnu i prisnu vezu između duha i tijela smatramo nečim što se samo po sebi razumije. Znanstvenici sada sa
žarom proučavaju veze između moždane aktivnosti i fizičkih manifestacija. Danas milijuni Amerikanaca redovito izazivaju reakciju opuštanja,
bujaju tečajevi joge, atletičari izvještavaju da su u zoni, ljudi u svojim domovima određuju mirna mjesta za meditiranje ili molitvu. Usprkos
napretku ovo osuvremenjeno izdanje u povodu dvadeset pete godišnjice objavljivanja knjige "REAKCIJA OPUŠTANJA" prijeko je potrebno.
Znanost o povezanosti duha i tijela doživjela je golem napredak, ali se tek treba unijeti kao ravnopravan, duboko poštovan partner u
medicinske discipline Zapada. Koliko god da je puta, u posljednja dva i pol desetljeća, znanost potvrdila prvobitnu poruku ove knjige,
medicina i društvo tek trebaju iskoristiti sav potencijal za izlječenje koji proizlazi iz sprege našeg duha i tijela. Toliko se toga promijenilo: naše
gospodarstvo postaje sve globalnije, a granice između zemalja se ruše. Ali mi tek trebamo biti svjedoci popratnog pomaka u medicini. Danas,
naši su apetiti podraženi brzim popravcima do te mjere da je naše traženje dijagnostičkih naprava i čudesnih lijekova gotovo nadvladalo
zdrav razum. Očekujemo da će nas spasiti spretni kirurzi, a ako ne oni, onda možda neko slijedeće veliko znanstveno otkriće. Premda su se
terapije duha i tijela pokazale učinkovitima za veliku većinu svakodnevnih medicinskih teškoća, mi smo još uvijek skloniji potrčati do svog
ormarića s lijekovima, kako bismo si olakšali bolove, nego razmotriti tehnike opuštanja ili upravljanja stresom-

Evolucija nam je dala ljudsko tijelo koje je iznenađujuće pouzdano, sposobno u sebi održavati život i misao, kretanje i doživljaj, dan za
danom, godinu za godinom. Sve u svemu, naša tijela funkcioniraju čak i kad ih bombardiramo stresom i masnom hranom, čak i kad
zanemarujemo vježbanje ili si uskraćujemo dobar noćni san. Očito, obdareni smo nevjerojatnom unutarnjom tehnologijom. Ipak, žalosno je
da se mi još uvijek, znatno više nego što bismo trebali, oslanjamo na izvanjska rješenja – na lijekove te medicinske i kirurške postupke
razvijene u laboratorijima – a ne na svoj prirodni potencijal za samoliječenje. Terapije koje možemo kupiti i stručnjaci s kojima semožemo
posavjetovati, bilo da su nam dostupni putem konvencionalne ili nekonvencionalne medicine, još uvijek nas impresioniraju znatno više nego
vlastito srce i duh,pluća i nade, mišići i uvjerenja, premda nas oni održavaju na životu iz dana u dan. Spoznaja da i dalje nastavljamo
zanemarivati svoj potencijal za samoliječenje za mene je istodobno izvor i frustracije i motivacije. Moj je cilj oduvijek bio promicati zdravu
ravnotežu između pristupa u kojima se osoba sama brine o sebi i tradicionalnijih pristupa – medicinskih i kirurških intervencija, koje mogu biti
veličanstvene i spasiti život, kada su primjerene. Ipak, briga o samome sebi strahovito je moćna sama po sebi. Izazivanje reakcije opuštanja,
upravljanje stresom, redovita vježba, dobra prehrana i moć vjere – sve to ima veliku ulogu u našem liječenju.

Zamišljam budućnost u kojoj će medicina biti postojana poput tronošca, koji uspostavlja ravnotežu služeći se podjednako trima izvorima –
lijekovima, kirurgijom i drugim medicinskim postupcima te postupcima brige o samima sebi (samoliječenju). Idealno bi bilo kada bi se
medicina mogla osloniti u 60 do 90 posto slučajeva na samoliječenje, u svakodnevnim problemima koje pacijenti doživljavaju. Lijekovima i
kirurškim postupcima koristili bismo se primjereno kada bi to bilo potrebno. Sve tri noge tronošca su odgovorne. Imajući na umu takvu
budućnost, dopustite mi da vas upoznam s napretkom koji je postignut u posljednjih dvadeset i pet godina. Uz malo povijesti, vidjet ćete kako
je nastala knjiga "REAKCIJA OPUŠTANJA" i što su otkrića do kojih je došla značila za istraživanje povezanosti duha i tijela te zamilijune ljudi
koji izazivaju reakciju opuštanja. Također ćete vidjeti koliko mnogo još moramo učiniti kako bismo osigurali da liječenje u dvadeset prvom
stoljeću bude što potpunije.Od početka, prije trideset i pet godina, kada sam bio mlad kardiolog, uočio sam da moji pacijenti, koji su bolovali
od hipertenzije, visokog krvnog tlaka, tihe i opasne preteče bolesti srca, podjednako reagiraju na liječenje. Nakon što sam im propisao
lijekove, zapazio sam da su se često žalili na nesvjesticu ili vrtoglavicu. To su bile popratne pojave snižavanja krvnog tlaka lijekovima. Stanje
pacijenata mijenjalo se od toga da su se dobro osjećali do trenutaka kada su patili od neugodnih i ometajućih popratnih pojava, koje su ih
činile razdražljivima i onemoćalima, a sve to bilo je posljedica lijekova koje sam im propisao. To me je mučilo. Izgledalo je da sam, slijedeći
uobičajen medicinski pristup, izvrgavao pacijente prekomjernoj medicinskoj terapiji – pokrenuvši kod ljudi koji inače nisu imali nikakvih
simptoma izluđujuće popratne pojave izazvane lijekovima, koje bi oni trebali uzimati do kraja života. Ubrzo sam shvatio da se moji pacijenti
nisu po tome razlikovali od drugih. Ove su pritužbe bile uobičajene kod ljudi koji su liječeni od hipertenzije. Bilo je općepoznato da je krvni
tlak, izmjeren u liječničkoj ordinaciji, često bio viši nego kad ga je pacijent sam mjerio kod kuće ili na nekome drugom mjestu. Pa ipak,
medicinska literatura nije uspjela objasniti ovu razliku na zadovoljavajući način i čini se da nikomu od mojih kolega to nije smetalo. Nagađao
sam da su pacijenti imali lažno povišen krvni tlak u liječničkoj ordinaciji, jer su bili nervozni, te da možda postoji veza između stresa i visokoga
krvnog tlaka. Iako se nama danas čini da je to upravo tako i da je stoga u riječi hipertenzija ključna riječ tenzija, nitko dotada u medicini nije
još bio istražio povezanost između stresa i povišenja krvnog tlaka, premda je visok krvni tlak bio primarni čimbenik koji je pridonio vodećem
uzroku smrti u zemlji. Duh rastavljen od tijela. Moji su me kolege smatrali čudnim jer sam sugerirao tako nešto, budući da su nas učili da su
duh i tijelo razdvojeni, kao što je pretpostavljao Rene Descartes, matematičar iz sedamnaestoga stoljeća. Slijedeći kartezijanski način
mišljenja, zapadnjačka znanost nikada nije preispitivala ovaj model. Osim u relativno neprihvaćenom području medicine stručno zvanom
psihosomatska medicina, zapadnjačka medicina šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nije počinjala prihvaćati mogućnost da fizički
problemi mogu imati korijene u mentalnoj ili emocionalnoj aktivnosti, ili da stres kao pojava može izazvati dokazive medicinske reperkusije.

Unatoč tome, nastavio sam se baviti tim pitanjem. U to vrijeme bio sam istraživač i klinički kardiolog u Thorndike Memorial Laboratoryju
harvardske medicinske škole u bostonskoj gradskoj bolnici. Prekinuo sam svoju kliničku karijeru i vratio se svojoj almi mater, Harvard Medical
School (Harvardskom medicinskom fakultetu), kako bih postao znanstveni istraživač na Odsjeku za fiziologiju. Pod okriljem svog mentora.
Clifforda Bargera, omiljenog na Harvardu zbog predavačkih sposobnosti i nadaleko poštovanog zbog pionirskih istraživanja na području
fiziologije, počeo sam istraživati povezanost između stresa i hipertenzije. Stvorili smo životinjski model, nagrađujući majmune za povišenje i
sniženje krvnog tlaka te obavještavajući ih o uspjehu pomoću obojenih svjetala. Na kraju smo mogli uvježbati majmune da kontroliraju svoj
krvni tlak uključujući odgovarajuća obojena svjetla. Oni su regulirali svoj krvni tlak samo snagom duha. Objavili smo rezultate tog istraživanja
u prestižnom časopisu American Journal of Physiology 1969. godine. Kartezijanizam – težnja prema “jasnoći i razgovjetnosti mišljenja, koje je
razradio francuski filozof Rene Descartes.

Transcendentalna meditacija. U međuvremenu, moja su otkrića zainteresirala praktičare transcendentalne meditacije. Oni su bili uvjereni
da njihov krvni tlak pada kada meditiraju, ali nisu imali načina dokazati svoje tvrdnje i učiniti ih prihvaćenim i potvrđenima od strane
medicinske struke. Željeli su da ih proučavam. Budući da je moj položaj na Harvardu već bio oslabio, u početku sam odbio praktičare
transcendentalne meditacije, ne želeći se dovoditi u vezu s grupom koju je konvencionalno društvo smatralo subkulturom. Unatoč tomu,
zagovornici praktičara transcendentalne meditacije ustrajali su i ja sam napokon odlučio: “Zašto ne?” te ih polako počeo proučavati. Roberth
Keith Wallace izvodio je slične pokuse s praktičarima trancendentalne meditacije, kao dio svoje povijesne doktorske teze na kalifornijskom
sveučilištu u Irvinu. Nakon što smo obojica saznali za rad jedan drugoga, odlučili smo surađivati. Kada smo usporedili podatke, otkrili smo da
su činjenice neosporive. Samo meditacijom, praktičari transcendentalne meditacije postizali su izvanredne fiziološke promjene – pad broja
otkucaja srca, usporavanje metabolizma i disanja – koje sam ja poslije nazvao“reakcijom opuštanja”. Njihov krvni tlak bio je u biti
nepromijenjen prije i poslije meditacije, ali su, kao grupa,prije svega imali neuobičajeno nizak krvni tlak. Prema tomu, njihov se krvni tlak
mijenjao samo neznatno tijekom meditacije. Poslije smo ustanovili da je tako nizak krvni tlak bio zdravstvena korist prouzročena redovitim
izazivanjem reakcije opuštanja. Zahvalan sam pristašama transcendentalne meditacije, koji su me doveli do ovih otkrića i koji su se složili da
ih proučavam, za dobrobit medicinskih istraživanja, bez obzira na ishod.

Povezanost s reakcijom “bori se ili bježi” Prva čudna podudarnost bila je to što je već sama pro-storija u kojoj smo moji kolege i ja proučavali
pristašetranscendentalne meditacije bila upravo prostorija u kojojje Walter B. Cannon, slavni harvardski fiziolog, otkrio reak-ciju bori se ili
bježi prije šezdeset godina. Za one međuvama koji nisu upoznati s tim, bilo je to revolucionarno otkriće. Reakcija bori se ili bježi pružila je
uvid u evolucijsku silu koja je ljudska bića opremila mehanizmom pre-življavanja. Kada je suočeno sa stresnom situacijom, našetijelo izlučuje
hormone – adrenalin i noradrenalin, ili epinefrin i norepinefrin – koji povećavaju broj otkucaja srca,ubrzavaju disanje, povisuju krvni tlak,
ubrzavaju metabolizam i protok krvi kroz mišiće, pripremajući naše tijelo ili za bitku s protivnikom ili za bijeg. Naša su istraživanja utvrdila da je
suprotno također točno. Tijelu je također usađeno ono što sam ja nazvao reakcijom opuštanja – inducirano, fiziološko stanje mira. Doista,
naši su nam pradjedovi prenijeli drugi, podjednako važan mehanizam preživljavanja – sposobnost da liječimo i osvježavamo svoje tijelo. U
moderno doba, reakcija opuštanja nesumnjivo je još važnija za naš opstanak, budući da tjeskoba i napetost često neprikladno izazivaju
u nama reakciju "bori se ili bježi". Redovito izazivanje reakcijeopuštanja može spriječiti i nadoknaditi štetu izazvanu čestim nervoznim
reakcijama koje pulsiraju našim srcem i tijelom. Doista, naš duh ne mora juriti kao što to obično čini,već može postati usredotočen. Kada je
duh usredotočen,bilo meditacijom ili repetitivnim duhovnim aktivnostima,tijelo reagira dramatičnim smanjenjem broja otkucaja srca,
usporenim disanjem, sniženjem krvnoga tlaka (ako je upočetku bio povišen) i usporavanjem metabolizma – upravo suprotno reakciji "bori se
ili bježi". Baš kao što reakcija "bori se ili bježi" može biti izazvana brojnim stresnim scenarijima suvremenoga života, moji kolege istraživači i ja
postavili smo hipotezu da bi se reakcija opuštanja također mogla izazvati na niz različitih načina, a ne samo metodom prihvaćenom u
transcendentalnoj meditaciji. Iz tehnike transcendentalne meditacije izvukli smo četiri bitne komponente koje bi mogle izazvati reakciju
opuštanja. Mirno okruženje. Duhovno sredstvo (predmet na kojem ćete se zadržati) – zvuk, riječ, fraza ili molitva koja se ponavlja tiho ili
glasno, ili pogled fiksiran na neki predmet. Pasivan stav – ne brinuti se o tome kako dobro se iz- vodi neka tehnika i jednostavno odbaciti
misli koje odvlače pozornost i ponovno se usredotočiti. Udoban položaj - Poslije smo otkrili da su samo dvije srednje komponente – duhovno
sredstvo i pasivan stav – bile potrebne.Osoba može džogirati bučnom ulicom, a ipak izazvati reakciju opuštanja. Toj je osobi samo potrebno
da zadrži mentalnu usredotočenost i da se može u nju vratiti kada jepočnu ometati misli koje joj odvraćaju pozornost od nje. Od davnina,
vjernici različitih vjera izgovaraju ili pjevaju repetitivne molitve – postupci koji također mogu izazvatireakciju opuštanja. Očigledno, ljudi koji
nisu religiozni i oni koji se ne poistovjećuju s određenom religijom mogu jednako tako lako i rutinski ubrati plodove fizičke nagrade. Zapravo,
reakcija opuštanja može se izazvati brojnim tehnikama – jogom ili či gongom, šetnjom ili plivanjem,čak i pletenjem ili veslanjem. Osoba koja je izaziva može sjediti ili stajati, pjevati ili šutjeti. Proučavajući reakciju opuštanja, moji kolege i ja spoznali smo da su stres te izlučivanje adrenalina i noradrenalina uzrokovani stresom pridonijeli mnogo većem broju zdravstvenih problema ili ih uzrokovali, nego što je to zapadnjačka medicina procjenjivala. Reakcija opuštanja pokazala se djelotvornom ne samo u liječenju hipertenzije već i u liječenju glavobolja, nepravilnosti srčanog ritma,predmenstrualnog sindroma, tjeskobe te blage i umjerene depresije. Počeli smo osposobljavati pacijente da izazivaju reakciju opuštanja na načine koji su za njih imali neko značenje. Uz jednostavno ponavljanje riječi jedan, kao što se predlaže u ovoj knjizi, katolici su mogli recitirati: “Zdravo Marijo, milosti puna”, židovi su mogli govoriti: ”Sh’maIzrael”, a protestanti: “Oče naš koji jesi na nebesima”.“Isha’allah” mogli bi ponavljati muslimani, “Om” pripadnici hinduističke religije. Svjetovni ili nereligiozni ljudi bili su poticani da se usredotoče na riječi, fraze ili zvukove koji su im se činili snažnima, kao što su ljubav, mir ili spokojnost. Spoznali smo da fraze naučene u djetinjstvu mogu biti posebno snažne, izazivajući spokojnost i sigurnost koja se osjeća, na primjer, u prisutnosti voljenih roditelja i obitelji. Na taj način, zapazili smo da su svi tipovi ljudi bili sposobni unijeti svoje vlastite sustave vjerovanja i vrijednosti u izazivanje reakcije opuštanja. Kako izazvati reakciju opuštanja ? U mojoj najnovijoj knjizi, "Vječni iscjelitelj: moć i biologijavjere" (Scribner, 1996.), Marg Stark i ja dajemo osuvremenjene upute za izazivanje reakcije opuštanja. Nakon 20-tak godina rada na usavršavanju mog znanja o ovoj našoj izuzetnoj fiziološkoj sposobnosti, otkrili smo da sudva bitna koraka za izazivanje reakcije opuštanja. Ponavljanje riječi, zvuka, fraze, molitve ili mišićne aktivnosti ; Pasivno zanemarivanje svakodnevnih misli koje se neizbježno javljaju u duhu te vraćanje svom ponavljanju. Ovo je opća tehnika kojoj sam poučavao pacijente ikojom sam se koristio godinama. Odaberite riječ na koju ćete se usredotočiti, kratku frazu ili molitvu koja je čvrsto ukorijenjena u vaš sustav vjerovanja ; Sjedite mirno u udobnom položaju ; Zatvorite oči ; Opustite mišiće, napredujući od stopala preko listova, bedara, trbuha, ramena, glave i vrata ; Dišite polako i prirodno ; Izgovarajte u sebi tiho riječ na koju ste se usredotočili, frazu ili molitvu, dok izdišete ; Zauzmite pasivan stav. Ne brinite se zbog toga koliko dobro radite. Kada vam druge misli padnu na pamet, jednostavno recite sami sebi: “Oh, dobro” i blago se vratite svom ponavljanju ; Nastavite to činiti deset do dvadeset minuta ; Nemojte odmah ustati. Nastavite mirno sjediti još minutu ili dvije, dopuštajući ostalim mislima da se vrate. Zatim otvorite oči i sjedite još jednu minutu prije ustajanja ; Provodite ovu tehniku jednom ili dva puta na dan. Pravo vrijeme da to činite jest prije doručka i prije večere. Možete također izazvati reakciju opuštanja dok vježbate. Ako džogirate ili šetate, obratite pozornost na ritamsvojih nogu na zemlji – lijeva, desna, lijeva, desna – i kada vam druge misli padnu na pamet, recite: “Oh, dobro” i vratite se na: lijeva, desna, lijeva, desna. Dakako, držite oči otvorene ! Slično tomu, plivači mogu obratiti pozornost na zamahe rukama, biciklisti na zujanje kotača, plesači naritam glazbe, ostali na ritam svog disanja. Trebalo je malo vremena da osnovna poruka knjige "REAKCIJA OPUŠTANJA" zapali publiku. Za nekoliko tjedana, knjiga je skočila na vrh liste bestselera New York Timesa i ondje ostala mjesecima. Knjiga o nečem tako jednostavnom i razumnom kao što je upotreba mirnih, usredotočenih tehnika za smirivanje tijela prodana je u gotovo četiri milijuna primjeraka, prevedena je na trinaest jezika i postala je jedna od knjiga koju su zdravstveni stručnjaci najčešće preporučivali kao priručnik za brigu o sebi samomu. Izašlo je već trideset osmo izdanje knjige. Zašto je poruka ove knjige bila tako revolucionarna ? Do dvadesetog stoljeća liječnici su imali malo znanstvenodokazanih lijekova koje su mogli ponuditi pacijentima i bili su prisiljeni oslanjati se gotovo isključivo na snaguduha da bi izliječili tijelo. To se počelo mijenjati kada jezapadnjačka medicina stekla novo znanje o ljudskom tijelu,počevši s prepoznavanjem bakterija sredinom devetnaestog stoljeća. Zatim su otkriveni inzulin i penicilin dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Salkova vakcina pedesetih godina, a šezdesetih je došlo do eksplozije novih otkrića, što je dovelo do visokote hnološke medicine devedesetih. Kada je objavljena ova knjiga, briga o samome sebi bila je zadnja stvar koju su zapadnjački liječnici i pacijenti imali na umu. Mi smo se još uvijek pokušavali izvući iz vremena kada su pacijenti bili uglavnom prepušteni samima sebi i svojoj snalažljivosti, kada je liječenje ozbiljnih rana i bolesti moralo biti prepušteno “Božjim rukama”. Odjednom se o bakterijama i virusima više znalo i bili smo očarani, a što je i razumljivo, svim novim oruđem koje nam je medicina mogla ponuditi – lijekovima, kirurškim zahvatima, rendgenskim snimanjima i drugim inovacijama koje su utvrđivale i rješavale probleme izuzetno dobro. Činilo se da je medicina koja povezuje duh i tijelo nepotrebna u dobu u kojem lijekovi mogu pobijediti takve bolesti kao što su upala pluća i tuberkuloza, i kada je anestezija učinila kirurške metode prihvatljivima. Godine 1975.medicina je gotovo potpuno odbacila prednosti treće noge, tj. brige o samome sebi, polazeći od pretpostavke: “Čemu se gnjaviti brinući se sami o svojim problemima kad imamo tako divne tablete i zahvate?” Bili smo potpuno ovisni o lijekovima i kirurškim zahvatima, čak i kada te metode nisu bile od koristi, a da ne govorimo da su te intervencije bile često praćene brojnim popratnim pojavama i rastućim troškovima liječenja. Posljedica toga bila je da se počeo narušavati odnos između liječnika i pacijenta. Budući da je liječenje bilo tako moćno, medicinska je struka počela vjerovati da je ona svešto je pacijentu potrebno. Ali pacijenti su podsvjesno znalii osjećali da medicina nije svemoćna, i bili su ogorčeni načinom na koji su njihove tegobe dehumanizirane. Napokon, liječnici su medicinske probleme često svodili na rezultate pretraga i latinska imena te su o pacijentu govorili kao o “žučnom kamencu u sobi 207”. Usmjerenost na nove pretrage i postupke liječenja, zajedno s pritiscima da se vodi briga o zdravlju u ozračju sve većih troškova, utrošila je vrijeme koje su liječnici nekada koristili za razgovors pacijentima i u kojem su doznavali o ljudskoj strani njihove patologije. Premošćivanje podjele - U tom je ozračju i porastu oslanjanja na tehnologiju,povećavanju medicinskih troškova i laganom kvarenju od-nosa između liječnika i pacijenta – objavljena knjiga Reak-cija opuštanja. Knjiga je po mnogočemu predstavljala užeza spas, prebačeno preko rastuće provalije. Jednostavnim,znanstvenim rječnikom, knjiga je – na osnovi istraživanjakoja smo moji kolege i ja objavili u medicinskim časopisima – točno objasnila veze između duha i tijela, koje su bile prihvatljive i razumljive i zapadnjačkim znanstvenicima i njihovim pacijentima. One su dale naslutiti da duh i tijelo nisu tako dijametralno suprotstavljeni, kao što je to naša kultura smatrala. Nakon onog prvog prebačenog užeta, sada smo mogli premostiti ponor. Istok i Zapad mogli su se udružiti; znanost i svakodnevno iskustvo ljudskih bića mogli su se pomiriti na smislen način. U mnogim slučajevima, to se i dogodilo. Provalija je prijeđena, ponor je premošten. Ipak,stvarni napredak – mijenjanje stajališta u tradicionalnoj medicini – bio je znatno mučniji nego što sam se nadao. Moj rad, kao i rad mojih kolega, već je bio pomogao mnogim ljudima, što je za mene bio velik izvor zadovoljstva. S druge strane, moglo se pomoći još mnogima drugima i mogli smo imati znatno veći terapijski učinak i na pacijente i na troškove njihova zbrinjavanja da je medicinska akademska zajednica pokazala toliki entuzijazam za naša otkrića kao što ga je pokazivala javnost. Entuzijazam javnosti Nekoliko tjedana nakon objavljivanja knjige, 1975. godine putovao sam iz svog doma u Bostonu u New York iiznenadio se kada sam naišao na gomilu primjeraka svoje knjige na prednjem stolu knjižare na Petoj aveniji (Fifth Avenue). Napokon, bio sam iznenađen prije svega time što su me uopće zamolili da napišem knjigu. Bill Adler,agent koji je zastupao tako slavne autore kao što je Howard Cosell, nazvao me kako bi mi sugerirao da bi moje istraživanje moglo biti pretvoreno u zanimljivu knjigu. Ipak, niti jedan od nas nije mogao predvidjeti reakciju javnosti na objavljivanje knjige, niti trendove u izdavaštvu koje je ova knjiga pokrenula, prethodeći masi medicinskih bestselera, a koje su napisali Bernie Siegel, Norman Cousins, Deepak Chopra, Andrew Weil, Dean Ornish i drugi. Barbara Walters odigrala je glavnu ulogu u popularizaciji knjige "REAKCIJE OPUŠTANJA", intervjuirajući me na programu ABC-a, u emisiji Dobro jutro, Ameriko (Good morning America). Sjećam se da sam nakon emisije, sjedeći iza pozornice, morao odgoditi ocjenjivanje testova studenata medicine i naučiti gospođicu Walters kako da izazove reakciju opuštanja, jer me je to zamolila. Bio sam toliko opsjednut time što akademici s Harvarda misle o mojem radu da me je pozornost medija zbunjivala i brinula. Također mi nije palo na pamet da će pažnje nacionalnih medija utjecati na moj život. Nisam mogao zamisliti da će ljudi koji pročitaju "REAKCIJU OPUŠTANJA" postati njezini najvjerniji pobornici i gorljivi zagovornici. Knjiga je pomogla ljudima s visokim krvnim tlakom da ga snize, ublažila je bol onima koji pate od migrene te drugih bolova idala ljudima više razloga za molitvu. Zbog snažnog utjecaja koji je "reakcija opuštanja" imala na njihov život, nepoz-nati su mi ljudi prilazili na skupovima gdje sam držao go-vore i pozdravljali me kao da sam njihov dragi prijatelj. Računao sam da će objektivni znanstveni dokaz, rezultat istraživanja koje smo moji kolege i ja proveli, dovesti do temeljite promjene u medicini – i da će se utjecaj duha početi istraživati jednako tvrdokorno i uporno kao i utjecaj lijekova i tehnoloških dostignuća. Vjerovao sam da će se prihvatiti model tronošca; da će se lijekovi, kirurški zahvati i briga o samome sebi koristiti ravnopravno i u skladu s potrebama. Nisam imao pojma da će takva izmjena medicinske prakse biti tako teška bitka. Samo "placebo efekt", argument koji se najčešće koristio, kako bi se zanemarila naša otkrića, bila je sugestija da reakcija opuštanja nije ništa više nego, opet i ponovno, uvijek prisutan i snažan i gotovo uvijek, dodajem, pogrešno shvaćan placebo efekt. Drugim riječima, kritičari su govorili da fiziološke promjene, koje smo moji kolege i ja zapazili kod svojih kliničkih pacijenata, nisu bile ništa drugo nego samo sugestija, odnosno da je “sve bilo u glavama pacijenata”. Vjerujući da mogu sniziti svoj krvni tlak, pacijenti su to i bili sposobni učiniti. Drugim riječima, vjerovanje u reakciju opuštanja bilo je odgovorno za njezin uspjeh. Ljudima je postajalo bolje jednostavno zato što su sami zamišljali da im je bolje. Pa ipak, to je dobrim dijelom vrijedilo za sve znanstvene pokuse na ljudskim bićima. Istraživačima je odavno bilo poznato da pacijenti, kada vjeruju da će im biti bolje, kao na primjer, u slučajevima kada vjerujući da uzimaju lijek, umjesto toga dobivaju placebo lijekove, kao što su tablete od običnog šećera – kod više od 30 posto njih doista dolazi do poboljšanja stanja. Prva opsežna probna testiranja lijekova na ljudima odabranim metodom slučajnog odabira provedena su na Zapadu nakon Drugog svjetskog rata, kada su počeli masovni pokusi s novim lijekovima. Tada je placebo efekt postao iritirajuća komponenta znanstvenih eksperimenata - kao crna ovca u medicini.

Ja sam poput svojih kolega s jednakim omalovažavanjem gledao na placebo efekt, stoga sam marljivo radiokako bih dokazao da je reakcija opuštanja bila posebno ispecifično fiziološko stanje. Pročitao sam stotine znan-stvenih istraživanja, prateći na koje se sve načine placeboefekt uplitao u raznorazna medicinska istraživanja i po-stupke. Zajedno s ostalim istraživačima, ustanovio sam da seuspjeh reakcije opuštanja ne može pripisati placebo efek-tu. Reakcija opuštanja djelovala je bez obzira na pacijento-vo vjerovanje. Doista, kada bi neka osoba usredotočilasvoje misli na nešto i ponovno to učinila nakon što bi sepojavile misli koje su je ometale, u njezinom tijelu došlobi do niza mjerljivih promjena koje su se mogle reprodu-cirati i predvidjeti, na način koji je udovoljavao standardi-ma znanstvene medicine. Nasuprot tomu, placebo efektnije se mogao predvidjeti ili reproducirati. Ipak, u našim istraživanjima otkrili smo da je placeboefekt bio uspješan u 50 do 90 posto slučajeva, djelujućidva do tri puta češće nego što bi trebao, prema izvještajujednog od mojih učitelja s Harvarda, Henryja K. Beechera,iz 1955. godine. Moji kolege i ja objavili smo članak otome 1975. u časopisu Journal of the American Medical Asso-ciation te 1979. godine u časopisu The New England Journalof Medicine. Ironično je da se placebo efekt, od kojega samja toliko želio distancirati reakciju opuštanja, pokazao kaodragocjena, i do tada zapostavljana, prednost u medicini. Istraživači se više nisu oslanjali na 30 posto uspješno-sti koju je dr. Beecher pripisivao placebo efektu. Naš je radpokazao da placebo efekt, nije bio samo iritirajuća malenavarijabla, već da zaslužuje našu najveću pažnju. Doista, evolucija ga je učinila urođenom sposobnošću za iscjelje-nje koju imamo u sebi – sredstvom koje može najveći diovremena biti učinkovito u najvećem broju slučajeva. Kakobih prekinuo vezu između njega i negativnih reakcija kojeje on izazivao u medicini, predložio sam da se preimenu-je u prizvano dobro stanje. Placebo efekt je dobro stanje priz-vano vjerovanjem.Čimbenik vjere U svojoj praksi, otkrio sam da se vjerovanje – a za mnoge, to može značiti religijsko vjerovanje – ne može isklju-čiti iz medicinske prakse, kao što to zahtijeva tradicional-na medicina. Vjerovanje je bilo glavna točka u životimapacijenata, a potencijalno i glavno za njihovo zdravlje. Osamdeset posto mojih pacijenata odabralo je molitvekao sredstvo za izazivanje reakcije opuštanja. Zbog toga,sam se zatekao u osebujnoj situaciji – onoj u kojoj liječnikuči pacijente moliti se. Nikako nisam planirao to činiti.Vjerske pripadnosti mojih pacijenata bile su toliko različi-te, koliko i njihova dob i medicinska stanja, ali su mi uka-zale na ulogu koju religiozno vjerovanje može odigrati uliječenju. Pokazalo se da prizvano dobro stanje (placebo efekt) po-jačava učinkovitost reakcije opuštanja. Kombiniranusnagu tih dvaju internih utjecaja nazvao sam “čimbeni-kom vjere” i podrobnije raspravljao o njima u svojim slje-dećim knjigama, S one strane reakcije opuštanja te Vječni is-cjelitelj: moć i biologija vjere. Filantrop Laurance S. Rockfeller zainteresirao se začimbenik vjere i ulogu koju vjerovanje, posebno religijsko, može imati u svim vrstama liječenja te je sponzorirao naše seminare za svećenstvo svih vjerskih pripadnosti. Pripad-nici svećenstva prenijeli su poruku o čimbeniku vjere usvoje vjerske zajednice, gdje su vjernici mogli imati kori-sti od ljekovitih učinaka reakcije opuštanja i prizvanogdobroga stanja. Čuveni investitor Sir John Templeton po-zvao me da postanem savjetnik za Zakladu John Temple-ton, u kojoj sam susreo mnoge druge liječnike, fizičare,svećenike, povjesničare i planere budućnosti – a svi su seoni posvetili proučavanju prožimajuće snage Boga i reli-gijskog vjerovanja. Veliki sam dužnik obojici tih ljudi, čijaje potpora osigurala da moji kolege i ja steknemo znatnoveće razumijevanje religijske vjere, vjerovanja u liječenje iduhovnosti, koje inače ne bismo bili stekli. U našoj kulturi prevladava strah od miješanja crkve idržave, religije i znanosti. Moji kolege i ja pokušali smo iz-bjeći ovu kontroverziju, jednostavno nudeći svojim paci-jentima izbor. Kada smo poučavali pacijente kako izazvatireakciju opuštanja, pitali smo ih: “Biste li više voljeli svje-tovni ili vjerski pristup?” Omogućili smo pacijentima daunesu svoja religijska vjerovanja, koja često znaju biti vrloduboka, u medicinsko okruženje, no nismo zamjerali oni-ma koji sebe nisu smatrali religioznima. Postigli smo dase opuste, dopuštajući im da sami odaberu pristup koji imodgovara. A pacijenti su bili znatno spremniji ustrajati uredovitom mentalnom usredotočivanju ako je pristup kojisu odabrali bio važan i izuzetan za njih osobno.

Slijedećih petnaest godina mnoge različite grupacije, od crkava do poduzeća, odtoplica do strukovnih udruženja, počele su zahtijevati in-formacije koje smo ja i moji kolege širili po medicinskimčasopisima, predavanjima, obrazovnim seminarima te uknjigama koje smo poslije napisali. Zanimanje za to štomozak može učiniti za tijelo bilo je tako snažno da čestonismo mogli udovoljiti svima koji su željeli da im održimopredavanje o tome. Nismo mogli tako brzo izrađivati pro-grame za zdravstvene stručnjake, svećenstvo i školske uči-telje koliko su to oni od nas očekivali. Tisuće pacijenatatražile su pomoć u našim klinikama. S druge strane, akademska je medicina uglavnom od-bacivala naša otkrića u sljedećih petnaest godina. Mnogim se ljudima pomoglo jer sam ja objavio knjigu koja se dobroprodavala, ali na mnogo načina, ta ista situacija naštetilaje našoj namjeri da promijenimo zapadnjačko znanstvenomišljenje. Već sama njezina popularnost bacala je ljagu nanju u akademskim krugovima i sprečavala da se njezinaporuka shvati ozbiljno. Koliko ja znam, nijedan stručnjaks Harvardskog medicinskog fakulteta nije prije toga napi-sao uspješnu, dobro prodavanu knjigu. Ja sam, zapravo,bio upozoren: “Liječnici s Harvarda ne pišu knjige pisanena jednostavan način, pristupačne široj publici.” Sve do danas, liječnici koji u ovoj zemlji postanu au-tori bestselera često napuštaju akademsku medicinu. Ali ja sam ostao na Harvardu jer sam uživao u njegovom je-dinstvenom intelektualnom ambijentu. Usto, osjećao samda trebam ostati u takvom akademskom okruženju kakobih uveo neke stvarne promjene u medicinu. Ma koliko da je popularna kultura bila spremna prihvatiti sva ta istraživanja.

Izvornik: "THE RELAXATION RESPONSE". Hrvatsko izdanje: Zagreb, broširan uvez, 191 str. Prijevod: Ankica Zec. Format: 19 x 14 cm.
Knjiga je potpuno nova i uopće nije korištena. S police knjižare.

E-mail: truta.srecko@gmail.com

DOSTAVA - Hrvatska i inozemstvo