Osječki ljetopisi 1686.-1945. - STJEPAN SRŠAN

odlično očuvano
tvrdi uvez
433 stranice
slanje poštom 25kn

Znanstveno istraživačka pozornost Stjepana Sršana, povjesnika, klasičnog filologa i
ravnatelja Povijesnog arhiva u Osijeku, več je nekoliko desetljeća usmjerena prema
istočnom dijelu Hrvatske - Slavoniji, Baranji i Srijemu, a posebice prema povijesti grada
Osijeka. U potrazi za povijesnim izvorima koji bi, uoči 800. obljetnice grada (1996.), malo
više osvijetlili novovjekovnu osječku prošlost, posegnuo je za Osječkim ljetopisima, koji se
sastoje od kroničarskih, odnosno dnevničkih zapisa i bilježaka, vodenih u franjevačkom
(1686.-1890.), isusovačkom (1763./64.-1771.), i kapucinskom (1702.-1945.), samostanu
u Osijeku, kao i dnevnika župnika u osječkom Gornjem gradu i Tvrdi Josipa Turkovića
(1798.-1806.).
U uvodnom dijelu knjige (5.-23.) autor daje opći povijesni prikaz razvoja modernog
Osijeka, od 1687. godine, kada grad, nakon protjerivanja Turaka, dolazi pod vlast Habsburške monarhije, pa sve do 1945. godine. Zatim govori o tvorcima ljetopisa i o njihovu
sadržaju, te o načinu njihova ispisivanja i priređivanja. Podsjeća da je već 1916. godine
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu ocijenila vrijednost Osječkih
ljetopisa, te objavila izvatke J. BOsendorfera na latinskom jeziku, od početka ljetopisa do
1859. godine. Na njihovo današnje objavljivanje potaknula ga je ponajprije činjenica da se
latinskim jezikom služi samo manji broj hrvatskih znanstvenika, kao i gubitak dijela originala ljetopisa. Za tisak je priredio trećinu originala ljetopisa (23.-358.). Ispustio je uglavnom one dijelove koji se odnose na unutarnji život redovničkih zajednica, kao i izvješća
koja su već općenito poznata iz drugih izvora.
Osječki ljetopisi sadržavaju niz dragocjenih podataka o političkom, gospodarskom,
vjerskom i kulturno-prosvjetnom životu Osijeka i Slavonije od kraja XVII. stoljeća do 1945.
godine. Svjedoče o tome da su franjevci, isusovci i kapucini ubrzo nakon svoga dolaska,
utemeljenjem filozofskog (1707.) i teološkog studija (1724.), te gimnazije (1728.), kao i
izgradnjom monumentalnih baroknih crkava i samostana, dali Osijeku pečat modernog
europskoga grada. Bilježe i najznačajnije političke i crkvene događaje - utemeljenje Požeške, Virovitičke i Srijemske županije (1745.), prijelaz osječke župe iz Ostrogonske nadbiskupije u Đakovačku biskupiju (1776.), investiture bosansko-srijemskih biskupa, proglašenje Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom (1809.). Nadalje, donose vrijedne zapise
o prvoj raspravi osječke županijske skupštine na hrvatskom jeziku (1848.), o događajima
1848.-49. godine, Bachovu apsolutizmu, Listopadskoj diplomi (1860.), Veljačkom patentu
(1861.), sjedinjenju Hrvatsko-slavonske Vojne krajine s Hrvatskom (1881.), protumađarskom narodnom pokretu (1883.) i brojnim drugim događajima od krucijalne važnosti za hrvatsku historiografiju. Kapucinski ljetopis bilježi i događaje iz prve polovice XX. stoljeća, koji su unijeli velike promjene u politički zemljovid Europe i kobno utjecali nasudbinu hrvatskog naroda i države.
U Osječkim ljetopisima jasno se očituju razlike u političkoj opredijeljenosti redovničkih zajednica, na koje je upozorio i Stjepan Sršan. O isusovcima ne stvara nikakav opći zaključak, jer su oni, kao osječki župnici (do ukinuća reda 1773. godine), obraćali jednaku
pozornost i Hrvatima i Nijemcima. No, na temelju činjenice da u njihovu ljetopisu ne
nailazimo na nezadovoljstvo postupcima državnih vlasti koji su bili usmjereni ka germanizaciji Osijeka, zaključuje da su oni ipak bili više vezani uz poredak i vlast, odnosnoNijemce. Za franjevce je ustvrdio da su bili tradicijom čvrsto vezani uz hrvatski narod, o čemu svjedoči cijeli njihov ljetopis, a posebice nadnevci uz 1848. godinu. Kapucini su prolazili kroz značajne mijene u svom političkom opredjeljivanju. U XVIII. stoljeću bili su posebno povezani s njemačkom vojskom i pučanstvom, u XIX. stoljeću naginju mađarskim vlastima, a tek u prvim desetljećima XX. stoljeća očituju naklonost prema djelovanju hrvatskih političkih čimbenika.

Osječki ljetopisi predstavljaju vrijedan izvor i za znanstvenike koji se bave ekonomskom povijesti. Sadržavaju brojne podatke o bratovštinama, cehovima, trgovačkim iobrtničkim društvima, kao i zapise o svakodnevnom životu osječkih građana. Bilježe i značajne nebeske pojave (zvijezde repatice 1769., polarnog svjetla 1770., 1779., pomrčinu Sunca 1882.), elementarne nepogode (poplave, potrese), kao i velike požare i epidemije(kolere, kuge i dr.).
Stjepan Sršan opremio ih je bogatim znanstvenim aparatom: bilješkama, kazalomimena, zemljopisnih pojmova, važnijih predmeta i ustanova i uobičajenih starih mjera kojesu zastupljene u ljetopisima. U dodatku djela (359-394) dao je i kronološki pregled najznačajnijih nositelja svjetovne, građanske i vjerske vlasti. Ono sadržava i niz zanimljivih slikovnih priloga, te jedan ilustrativan prilog: plan grada Osijeka iz 1890. godine.Na kraju, na temelju naznačenih sadržaja Osječkih ljetopisa, možemo zaključiti daoni predstavljaju nezaobilazan povijesni izvor u istraživanju prošlosti ne samo Osijeka negoi cijele istočne Slavonije. Njihovu vrijednost posebice uvećava činjenica da je velik dioupravne, privredne i društvene arhivske građe o gradu Osijeku tijekom vremena uništenili nestao.