Hrvatska povijest devetoga stoljeća Ivan Mužić

Danas, znanstveno djelo ne može postojati samo za sebe. Nije više samo potrebno, već je dapače neophodno da je djelo jasno određeno spram postojećih konteksta i suvremenih znanstvenih dijaloga. Kontekst je ključni element u određivanju prostorno-vremenskih koordinata znanstvenog rada, koji mu omogućava da postoji kao takvo, ovdje i sada, ali i da utječe na konstrukciju određenog kontekstualnog diskursa u budućnosti. Značenje knjige Hrvatska povijest devetoga stoljeća Ivana Mužića jest da ona evidentno postoji u višestrukim kontekstima koji joj određuju koordinate u prostoru hrvatske, južnoslavenske ali i nekih od trenutnih tijekova u suvremenoj svjetskoj historiografiji. Bez obzira na kompleksnu tematiku kojom se ova knjiga bavi, Mužićev temeljni argument je jednostavan. On se bazira na preispitivanju dosadašnjeg slavenocentričnog teorijskog okvira interpretacije povijesti kasne antike i ranog srednjeg vijeka onoga područja koje danas kognitivno svrstavamo u zapadni/centralni Balkan, te prepoznavanju značenja koji je autohtona pred-slavenska populacija imala u tvorbi ranosrednjovjekovnih političkih tvorevina na današnjem hrvatskom prostoru (ali i susjednim prostorima), i kreiranju hrvatskog srednjovjekovnog identiteta.

Mužićevo djelo Hrvatska povijest devetoga stoljeća sinteza je njegovih dosadašnjih istraživanja najstarije hrvatske povijesti. Ono se može
doživjeti i kao određeni izazov u historiografi ji. Željko Rapanić, kojemu se Mužić posebno zahvalio “na mnogobrojnim prijateljskim savjetima...
poslije čitanja rukopisa“, dana 15. prosinca 2006. u objavljenom osvrtu na prvo izdanje smatra: “Mužićeva Hrvatska povijest devetoga stoljeća
nije klasični historiografski prikaz nekoga razdoblja. To je knjiga s tezom koja će izazvati prijepore i komentare... Mužićeva Hrvatska povijest
jest pokušaj kojim autor želi rasvijetliti, ili barem razbistriti, ona najsloženija pitanja hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti. Sve to na način
koji, spomenuli smo, ne slijedi uobičajene historiografske putove i s kojim se ne bismo uvijek suglasili. Autoru, međutim, valja odati priznanje
na upornosti kojom razrađuje i obogaćuje svoju tezu složenu prije dvadesetak godina i što se uvijek u radu obilno koristi zaista suvremenom
literaturom, mnogo puta posve nepoznatom hrvatskim knjižnicama. Neosporno je da će knjiga izazvati interes stručnjaka, dok će obrazovanom
čitatelju nametnuti mnogo pitanja na koja će, s obzirom na njihovu kompleksnost, odgovor morati potražiti i na još kojemu mjestu. To je knjiga,
naime, koja traži temeljito predznanje da bi se prihvatila ili dijelom odbacila.“
(Ž. Rapanić, Mužićev pogled u rani srednji vijek. Solinska kronika,
XIII/2006, 147, 12.)