Sve će to narod pozlatiti - Laza Lazarević, biblioteka Jelen

U pripovijetci “Sve će to narod pozlatiti” pisac opisujući tragičnu sudbinu sina kazandžije Blagoja koji ostao bez noge na bojnom polju govori o teškom položaju ratnih vojnih invalida nakon povratka sa ratišta i nehumanom odnosu države prema njima.
Riskirajući život u borbi za slobodu svoje domovine mnogi srpski vojnici su se vraćali kući kao ratni vojni invalidi, nadajući se da njihova žrtva nije uzaludna i da će se država brinuti o njima onako kako to dolikuje. Ali, njihove nade su bile varljive, a očekivanja uzaludna. Iako su za svoju otadžbinu lili krv i gubili dijelove svoga tijela niko se o njima nije brinuo. Bili su prepušteni sami bez obzira na stanje u kome su se nalazili i mnogi su da bi preživjeli završavali svoj život na ulici kao prosjaci.
U ratnim godinama život cjelokupnog naroda u Srbiji je bio mnogo težak, ali ipak, najteže je bilo ratnim vojnim invalidima. Oni su na svojim leđima nosili breme lošeg stanja u državi, trpjeli najveću nepravdu i na svojoj koži najviše osjećali posljedice rata. Osakaćeni i fizički nesposobni da zarađuju za život, okruženi ravnodušnošću ljudi i nebrigom države, živjeli su životom nedostojnim čovjeku koji se za svoju svoju zemlju časno borio i za nju krv prolijevao. Kao pojedinci bili su nemoćni i za državu potpuno nevažni. Ona nije brinula ni za njihovo duhovno, a ni materijalno stanje. Osuđeni na život bez smisla, odbačeni od okoline i zaboravljeni od svih, pokušavali su sami da se izbore sa nedaćama koje su ih snašle.