Kako se kalio ČELIK - Nikolaj Ostrovski

- Zagreb , 1946.
- 381 str.
- Meki uvez
- Format : 14,5 × 20 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja , podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Knjižni blok u kompaktnoj formi.
Na prvoj stranici tragovi obilježavanja olovkom i pečat (prikazano na fotografiji).
Na prvih i posljednjih nekoliko stranica vidljiva oksidacija papira.
===
Pavle Korčagin mladić je na raskrižju epoha. Oko njega u jedinstvenom trenutku društvene eksplozije ruše carstva. Svud naokolo dižu se revolucije, koje se ubrzo zatim i gase, pa se jučerašnje istine pretvaraju u današnje laži. Po gladnoj i opustošenoj ruskoj i ukrajinskoj zemlji lutaju vođe i proroci bolje sutrašnjice. Praćeni svjetinom, propovijedaju o propasti jučerašnjeg svijeta i nutkaju svoje ideje, mame mladost da pođe i da sagori u repu velikog kometa. Da bi se krenulo u budućnost, valja odbaciti i zaboraviti sve ono prethodno, odbaciti staru vjeru i tradiciju, i krenuti naprijed čist i oslobođen. Pavle ili Pavel Korčagin se dvoumi, vođen obzirima i strahovima što ih je ponio iz roditeljskog doma. Ali okolo je rat, Rusija je obezglavljena i izgubljena, Ukrajina sva u žitu je gladna, Europa bukti u Velikom ratu, u kojem njezini vladari, carevi i kraljevi, namiruju svoje rođačke račune i privode kraju jednu veliku porodičnu svađu, i može li se onda jedan običan mladić, željan pravde, u takvim okolnostima držati naslijeđenih obzira? Ne može! I tako Pavle Korčagin, u najslavnijem romanu socijalističkog realizma “Kako se kalio čelik”, postaje boljševik.
Tu knjigu se u naše vrijeme moglo čitati samo iz puste radoznalosti. Odavno je ispala iz školskih lektira, odbačena, ismijana i prezrena još u danima Titovog razlaza sa Staljinom, pripadala je onoj prošlosti na koju se nitko nije s velikim oduševljenjem pozivao. Ali je, istovremeno, sam naslov - “Kako se kalio čelik” - u sebi sadržavao nešto što je petnaestogodišnjaka izazivalo na čitanje. Jedva sam se, međutim, probio kroz tih tristotinjak stranica, ne shvaćajući za duga vremena što je to jednu našu generaciju moglo tako očarati u liku Pavla Korčagina? I što je to bilo u njemu što je očaralo i veliki dio zapadnog svijeta?
U filmu “Kako se kalio čelik” postoji jedna fascinantna scena. Gužva je na željezničkom kolodvoru. Mladost ide u rat. Majke, sestre, zaručnice ispraćaju one koji se neće vratiti. Trče za vlakom koji kreće. Jedna ženska prilika trči s vrećicom punom jabuka. Pokušava je predati rukama na prozoru. Trenutak prije nego što to učini vrećica se raspadne, jabuke se raspu po peronu… Možda je to magija privlačnosti Pavla Korčagina? Fatalizam mladosti koja srlja u revoluciju, u povijesnu neumitnost svoga samožrtvovanja.
Danas mi je ova priča mnogo zanimljivija nego tada. Evo i zašto: Nikolaj Ostrovski bio je kronično bolestan, iznemogao čovjek. Mučen artrozom, loše zaliječenim tifusom i tko zna čime još, umro je s navršene trideset i dvije. Roman “Kako se kalio čelik” započeo je pisati u bolesničkoj postelji, kada je već bio skoro potpuno slijep. Kada je sasvim onemoćao, priču o Pavlu Korčaginu nastavio je diktirati u pero svojim suradnicima. Uspio ju je privesti kraju, ali je finalno oblikovanje romana obavila partijska cenzura. Okljaštrili su početak romana, Korčaginove dileme i prikaze tadašnje ukrajinske sirotinje, ono što reže svaka cenzura, partijska ili crkvena, čim joj bude dopušteno da se bavi tim poslom. Ali i da nije bilo cenzure, roman “Kako se kalio čelik” nije mogao biti dobar.
Dobrim bi ga, međutim, mogla učiniti opreka između slijepog i nepokretnog pisca, koji iz svoje samrtničke postelje diktira avanturu svoga života. Ostrovski je, naime, bio taj Pavle Korčagin. Ali ljudsko je tijelo slabo i trošno. A čovjekovoj je mašti najvažniji cilj da pređe njegove granice, da se oslobodi tijela. O tome govore evanđelja, o tome govori roman “Kako se kalio čelik”.
Miljenko Jergović