Jean BAROIS - Roger Martin du GARD / Prevela : Ljerka DEPOLO

- Izdavač : Sveučilišna naklada Liber , Zagreb , 1977.
=
- Lektor : Dubravka ORAIĆ
=
- Korektor : Vlatka FABIJANČIĆ
=
- Izabrao : dr Ivo HERGEŠIĆ
=
- Fotografija : Mitja KOMAN
=====
- 340 str.
- Tvrdi uvez + zaštitni omot
- Format : 12,5 × 21 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Kompaktno stanje knjige , knjižni blok čvrst.
Blaga starosna požutjelost margina.
Manji , zanemarivi tragovi korištenja vidljivi na zaštitnom omotu sa naglaskom na rubne linije.
==========
“Život bi bio nemoguć kad bismo se sjećali, sve je u odabiru onoga što ćemo zaboraviti.”
===
Roger Martin du Gard rođen je u Neuilly sur Seine 23. ožujka 1881. Bio je učenik srednje škole Condorcet. Potječući iz bogate odvjetničke i sudbene obitelji, mogao je svoj život posvetiti književnosti. Rano je imao poziv pisca, čega je postao svjestan čitajući roman Lava Tolstoja, “ Rat i mir” . Kako bi čekao da potvrdi svoju vokaciju romanopisca, počeo je studirati književnost, ali nije uspio položiti diplomu. Zatim je odlučio isprobati natjecateljski ispit za École des Chartes i uspješno stekao diplomu paleografskog arhivista prezentirajući tezu o opatiji Jumièges. Oženio je Hélène Foucault 1906. A 1907. dobio je kćer Christiane.
Objavljivanje njegovog romana “ Jean Barois” 1913. omogućilo mu je da postane prijatelj s Andréom Gideom i Jacquesom Copeauom. U zadivljujućem "dosjeu romana" koji je " Jean Barois" , Roger Martin du Gard ne nastoji pokazati. On ne prosuđuje, ne osuđuje, ne oslobađa: on sa željom za objektivnošću opisuje evoluciju suvremene religije, kao što je odvajanje Crkve od države 1905. Sa svojim autentičnim ili fiktivnim dokumentima umetnutima u njih, drugi dio također predstavlja prvi književni prikaz afere Dreyfus i suđenja Zoli povezanog s njom.
Za kazalište je, među ostalim, napisao “ Testament oca Leleua” , seljačku farsu (1913.), koja je, čini se, inspirirala Puccinija za skladbu njegove opere “Gianni Schicchi” . Postavljanje ove farse Jacquesa Copeaua, koji je upravo otvorio kazalište Vieux Colombier, označava početak vrlo snažnog prijateljstva, zahvaljujući kojemu Martin du Gard predviđa produkciju satiričnih komada u okviru Komedije koju razvija . prva vizija. Tim perspektivama ne dolazi kraj. Zbog uzastopnih odbijanja kojima se Jacques Copeau protivio prijedlozima i esejima Rogera Martina du Garda, vratio se romanu.
Nakon Prvog svjetskog rata, naime, Roger Martin du Gard osmislio je projekt dugog romana čija je početna tema bila “Dva brata”. Zapravo, roman u osam tomova pod naslovom “Les Thibault” bavit će ga od 1920-ih do 1940. godine, datuma objavljivanja posljednjeg sveska, “Epiloga” .Kroz priču o Jacquesu i Antoineu Thibaultu koji se vežu uz obitelj Fontanin, romanopisac oslikava portret društvene klase, pariške buržoazije, katolika, protestanata, akademika, ali i buntovnika u slučaju Jacquesa Thibaulta, pisca šegrta koji otkriva socijalizam. Zamišljeni kao završetak djela čije je dovršenje prijetilo predugo trajati, posljednja dva sveska posvećena su nestanku dvojice heroja i fokusirana su na Prvi svjetski rat . “ Ljeto 1914.”opisuje marš u rat koji ni socijalisti ni druge pacifističke skupine ne mogu spriječiti: revolucionar u srcu, Jacques Thibault znat će se žrtvovati jedino pozivajući u rovovima na bratimljenje njemačkih i francuskih vojnika. Prepričavajući polaganu agoniju Antoinea Thibaulta utopljenog plinom tijekom sukoba, " Epilog" evocira "marš do mira" i dovodi u pitanje prijedloge predsjednika Wilsona koji su doveli do stvaranja Lige naroda.
Godine 1930. objavljena je “Afrička povjerljivost” , priča o incestu. Ova knjiga igra ulogu u romanu Katherine Pancol “Čovjek na daljini” (Albin Michel 2002).
Godine 1937., odmah nakon objavljivanja “ L'Été 1914″ , Roger Martin du Gard dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Zatim je veći dio rata 1939.-1945. proveo u Nici, gdje je pripremio roman koji je ostao nedovršen, “ Souvenirs du lieutenant-colonel de Maumort” , koji će biti objavljen posthumno u izdanju koje je osigurao André Daspre.
Potpomognuto zalaganjem skupine obožavatelja, objavljivanje njegovih posthumnih djela komplicira njegovu figuru pisca. Mnogi posthumni tekstovi učinit će da se Martin du Gard pojavi kao spontani stilist, pažljiv prema drugima, ponekad veseljak. Započeo tijekom Prvog svjetskog rata, njegov “ Dnevnik ” opisuje ponekad težak obiteljski život, pripovijeda o uspjesima prijateljstva, kritički se osvrće na suvremene tekstove i omogućuje nam pristup književnom životu tog vremena: prije njega objavio ga je C. Sicard u obliku tri velika sveska. To su i radosti prijateljstva kao i hirovi književnog života oko “Nove francuske revije” koja su otkrivena vrlo brojnim pismima sada grupiranim zajedno u vrlo zanimljive sveske korespondencije (s Andréom Gideom, s Jacquesom Copeauom, s Eugèneom Dabitom, s Georgesom Duhamelom, s Jeanom Tardieuom, uz “Opću korespondenciju” u deset tomova .
Među posthumnim se pojavljuju i kratke priče ( “La Noyade” uključena u svesku “ Lieutenant-colonel de Maumort” , “ Genre motus” ) : one su nastavak onih koje je pisac objavio za života ( “ Afričko povjerenje ”) . .
Objavljena nedugo nakon smrti Andréa Gidea, “Sjećanja na Andréa Gidea” evociraju jedno od najvažnijih i najbogatijih prijateljstava koje je iskusio ovaj štovatelj Tolstoja, Flauberta i Montaignea.