VJEČNI SPLIT - Anatolij Kudrjavcev

- Biblioteka : Dioklecijan / 1.
=
- Izdavač : Logos , Split , 1985.
=
- Za izdavača : Ante Oman
=
- Urednik : Ivo Sanader
=
- Recenzenti : dr. prof. Ante Stamać , dr. prof. Ivo Frangeš
=
- Izbor i tehnička obrada fotografija : Fjodor Klarić
=
- Likovna oprema i znak biblioteke : Mario Brzić
=
- Fotografija na naslovnoj stranici : Ivo Eterović
=
- Tehnički urednik : Bariša Strunje
=
- Naklada : 3.000 primjeraka
=====
- 402 str.
- Tvrdi uvez + zaštitni omot
- Format : 13 × 20 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja , podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja , čiste.
Kompaktno stanje knjige.
Knjiga je iz otpisa (pečati , na posljednjoj praznoj stranici i sa unutrašnje strane stražnje korice zalijepljene arhivske kartice , na stražnjoj korici zalijepljene dvije manje arhivske naljepnice , preko donjeg hrptenog ruba , također - arhivska naljepnica.
Manji tragovi korištenja vidljivi na zaštitnom omotu sa naglaskom na rubne linije i hrptene rubove.
==========
U Vječnom Splitu (1985.) otvara Anatolij Kudrjavcev vremensku kapsulu, iliti škrinju (kokulu) od vrimena sa svim delicijama historijskim, filozofskim, literarnim navodeći cijelu plejadu autora koji su kao temu očešali ili dubinski analizirali fenomen Dioklecijanova grada.
Svaki je čovjek zbir svojih suprotnosti, a od gradova Split je u tom smislu najzanimljiviji; i modernistički i težačko obrtnički, i kozmopolitski i toliko zatvoren u se da je momak koji je pjevao "šerenadu" curi iz drugoga kvarta bivao kamenovan ili premlaćen, Split revolucionara i onih koji mole (krunice Gospi) ružarije, anarhista i sitnih trgovaca i činovnika, talijanaša i najžešćih Hrvata, Jugoslavena i Europejaca, grezosti i otmjenosti, koloristički otvoren i siv i tufinav (pljesniv), grad najvećih športaša i najtromijih lokadura, asketa i ljudi gargantuovskoga apetita, najblistavijih umova hrvatske i redikula (oriđinala, osobenjaka, spadala) prema kojima se ponašahu toplo i sa ljudskim prihvaćanjem, ali im se i nemilosrdno rugaše.
I arhitektonski Split je oksimoron, od klasične palače cara vojnika sa veličanstvenim redom i blistavim detaljima Peristila i drevnih hramova okruženim nepravilnim ulicama barbarskoga srednjega vijeka sa "hižama" poput gljiva nametnika na rimskoj starini, sa romanikom, venecijanskom renesansom i barokom, austrijskim klasicizmom i današnjim lego kockama za stanovanje. Grad Dioklecijana i mučenika Dujma, hrvatskih kraljeva i Tome Arhiđakona, Miljenka Smoje i Enza Bettize. Kudrjavcev je Smoju jedva i spomenuo, a Bettiza još nije bio dovoljno ostario da napiše autobiografsko remek djelo Egzil; to su don Quijote i Sancho Pansa, daroviti Smoje koji uz ležeran smijeh dvorskoga lude kopa po smeću (i gangreni) ispod svečanoga tepiha "socijalizma sa ljudskim licem" i aristokratski Bettiza koji u "Amarcordu" fellinijevskome svoga djetinjstva luta između kozmopolitstva i računskog gosparstva svojih talijanskih djedova velepoduzetnika i trgovaca i majčinoga svijeta naglašene slavenske emotivnosti i hirovitosti.
==========
Kudrjavcev, Anatolij, hrvatski kazališni kritičar i teatrolog (Split, 26. X. 1930 – Split, 23. III. 2008). Studij jugoslavistike završio na Filozofskome fakultetu u Zadru 1963., doktorirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1983. Radio je kao profesor na srednjim i višim školama te na fakultetima u Zadru i Splitu. Od 1968. bio je kazališni kritičar i feljtonist Slobodne Dalmacije. Objavljivao je kazališne kritike, teatrološke studije, eseje, putopise i kozerije, a u više knjiga bavio se prošlošću i sadašnjošću Splita te mitologijom života na Sredozemlju uopće (Gledalac sa zadatkom, 1983; Vječni Split, 1985; Sitnice: starinske priče, 1987; Ča je pusta Londra …, 1998; U potrazi za izgubljenim Mediteranom, 2001).