Sarajevo 1914

Vladimir Dedijer: Sarajevo 1914   Cijeloga jednog jutra, u nedjelju 28. lipnja 1914. skupina urotnika, jugoslavenskih omladinaca različitih vjera i nacija, učenika Velike muške gimnazije i starijih drugova, idealista i zaluđenika južnoslavenskim ujedinjenjem i pjesništvom američkoga pjesnika Walta Whitmana, ubijala je po Sarajevu habsburškoga princa prestolonasljednika, sve dok ga, konačno, ne ubiše, greškom njegova šofera, koji je pri vožnji gradom skrenuo u krivu ulicu. U tom je trenutku europska povijest potekla drugim smjerom, što bi se, vjerojatno, dogodilo i da su atentatori bili manje uspješni, pa čak da atentata nije ni bilo. U školama smo, u vrijeme jugoslavenskoga socijalizma, učili da je ubojstvo Ferdinanda bilo “povod”, ali ne i “uzrok” Prvoga svjetskog rata. Bila je to obrazovna mantra, aksiom koji nam se zauvijek upisao u sjećanje, ali koji, za razliku od većine drugih, tako usvojenih “istina” nije bio lišen činjeničnoga smisla.Te nedjelje prekinuta je prva modernizacija Bosne i Hercegovine i njezinih društvenih i nacionalnih zajednica. Ali istim je povodom započela borba za bosanskohercegovački nacionalni subjektivitet, a onda i za južnoslavensko ujedinjenje. Stotinu godina kasnije, modernizacija ostaje nedovršena, južnoslavenska zajednica se raspala nakon sedamdesetak godina postojanja, a bosanskohercegovački subjektivitet u takvom je stanju da više ne postoji ideja oko koje bi se u urotničku skupinu okupili mladići iz sva tri naroda, niti postoji pjesnik koji bi ih sve omađijao kao onomad Whitman. Možda bi se danas zajedno mogli naći samo oko šverca heroina.O pedesetoj godišnjici atentata, od jednoga jugoslavenskog povjesničara, tadašnjega političkog disidenta, izbačenog iz Partije zbog podrške Milovanu Đilasu, bila je naručena knjiga o 28. lipnju 1914. Napisana na engleskom jeziku, na stipendijama i rezidencijalnim boravcima u Oxfordu, Harvardu i Cornellu, kao rezultat dugogodišnjih, vrlo temeljitih istraživanja, sjajno napisana, s dramaturgijom kakvoga kriminalističkog romana, gotovo forenzički precizna, knjiga će rekonstruirati događaj koji je sa svih strana bio opterećen ideološkim i političkim mistifikacijama. Evo kako zvuče posljednji reci predgovora za američko izdanje (tek da osjetimo u kakvoj je atmosferi knjiga pisana): “Poslednje stranice ove knjige i, konačno, stilske varijacije pisao sam u proleće 1964, obično u ranu zoru, pored reke Čarls u Kembridžu, država Masačusets. Želim da iskoristim ovu priliku i da izrazim svoju zahvalnost Harvardskom univerzitetu što sam mogao slobodno da pišem u toj vitalnoj zajednici intelektualaca. Više od tri veka Harvard je bio tvrđava akademskih sloboda, a takvu istu hrabrost i ubeđenost pokazao je za vreme sumraka američkih sloboda posle prvoga svetskog rata. Iz svega srca se zahvaljujem Džonu Finliju što je ukazao gostoprimstvo meni i mojoj porodici u koledžu Eliot Hous, kojem on predsedava s posebnim ličnim šarmom i intelektualnim autoritetom.”Dvije godine kasnije, autor Vladimir Dedijer preveo je i nadopunio svoju američku knjigu te je 1966. – u godini moga rođenja – objavio “Sarajevo 1914”. Izdavač beogradska Prosveta, u kooperaciji sa sarajevskom Svjetlošću i Državnom založbom Slovenije, tiskala je knjigu u jednome tomu i na biblijskom papiru. Sjajno dizajnirana zaštitna papirna omotnica, na kojoj je krvava uniforma Franza Ferdinanda, i u njoj crna knjiga, elegantnoga platnenog uveza, sa stilizacijom kotromanićevskoga grba u donjemu desnom uglu, predstavljali su jedno od ljepših izdanja svoga vremena. U kasnijoj ediciji, “Sarajevo 1914” bit će objavljeno u skromnijoj i neuglednijoj dvotomnoj varijanti. Srećom, rastao sam uz prvo izdanje, gledao ga na polici, sve dok, u posljednjem razredu osmoljetne, nisam toliko uzrastao da ga počnem čitati. Isti primjerak knjige imam uza se i danas, daleko od rodne police za knjige.Vladimir Dedijer neobičan je pisac, čovjek izražene lične tragike. Poznat po trotomnoj tabloidno-avanturističkoj glorifikaciji vođe, Prilozima i Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita, autor zanimljivih ratnih dnevnika, režimski propagandist i disident, a zatim pokajnik, protosenzacionalist i silno darovit pripovjedač. Podrijetlom Hercegovac, sin etnologa Jefta Dedijera i brat Stevanov, izrazito neujednačenoga životnog djela, labilan i divalj, napisao je mnogo toga i svojim knjigama pružio argumente i onima koji će ga smatrati režimskim šarlatanom i kvazipovjesničarem, i onima koji će u njemu vidjeti jednoga od najostvarenijih i najvažnijih južnoslavenskih historiografskih pisaca. Do danas, sadržajnije, obuhvatnije i uravnoteženije knjige o sarajevskom atentatu na ovome jeziku nije bilo. A sasvim je malo vjerojatno da bi je i na drugim jezicima moglo biti. Ali što je važno, ali i neobično: “Sarajevo 1914” niti slavi atentatore, niti beatificira njihove žrtve. Po tome je Dedijer, na žalost, jedinstven.O pedesetogodišnjici sarajevskog atentata u nas se i u svijetu pisalo i govorilo s više mira i sabranosti, premda su brojni svjedoci vremena još uvijek bili živi. Tada je to bio historijski događaj, odmaknut u vremenu, događaj koji je pripadao drukčijem povijesnom i kulturnom kontekstu, i o kojem se, dakle, ne može suditi iz perspektive dnevno-političkih prilika svijeta u 1964. Međutim, kako se bliži stogodišnjica atentata, sve se više čini kako bivša Jugoslavija, ali i svijet, žive u vremenu koje je 1914. mnogo bliže, nego što je bilo prije pola stoljeća. Gavrilu Principu i njegovim drugovima sudi se s nekom živom žestinom, kao da je riječ o ubojicama iz londonskoga metroa ili s bostonske maratonske utrke, kao da se radi o Al Kaidinim tajnim spavačima, a ne o anarho-idealistima i borcima za slobodu iz vremena u kojem su atentati bili u modi, i pucalo se na sve strane, a ne samo u Sarajevu. Po potrebi im se sudi kao velikosrbima, protočetnicima, Mladićevim i Karadžićevim predšasnicima, a iz Vile Arko u Zagrebu, te iz sarajevskih ispostava ovoga književničkog društva, u njihovom ispisniku i vitmenovskom sudrugu Ivi Andriću nalazi se autora “poetike genocida”. Još samo da “hrvatska književnica” Nives Celzijus gospodi piscima bancima napiše još koji manifest, pa da u Beograd krene delegacija koja će tom travničko-višegradskom vampiru probosti glogov kolac kroz srce, i da svi skupa goli zaplešu niz Aleju velikana, za dom spremni da napokon dovrše Prvi svjetski rat, da bi zatim pobijedili i u Drugom. Atentat se širom SFRJ Regije pretvara u spektakl s naslovnih stranica Glorije, a žal za zlosretnim princom i njegovom nosećom hanumom, ustrijeljenim na pravdi Boga, prijeti da nadplače sve aktualne razvode i raskide među balkanskim selebritijima i selebritkinjama. Nisu to zaslužili Sofija i njezin muž.Miljenko JergovićStranica: 1072Dimenzije: 15x21Jezik: BeogradPismo: LatinicaStanje: Vrlo dobroUvez: Tvrdi s ovitkomGodina: 1966