KNJIGA:"VIHARNIK NA RAZPOTJIH ČASA" Radovan Hrast - Goli otok

knjiga je na slovenskom jeziku
Založba Form 2007,tvrdi uvez ,dim.18x25 cm,str.495,
...autobiografski roman...govori o doživljaju Gologa otoka.
slanje poštom ili tiskom po njihovim cjenicima
kao novo

Radovan Hrast bio je partizan i zarobljenik Golog otoka. Riječ je o čovjeku koji je u životu učinio mnogo toga i sabrao svoja sjećanja u zanimljivoj knjizi pod naslovom Viharnik na razmeđu vremena. On je poput hrasta - čvrst, čvrst, gotovo besmrtan. Cveta Zalokar razgovarala je s kritičkim i pronicljivim promatračem vremena i ljudi na Susretu s umjetnicima koji se održao u Knjižnici Domžale u četvrtak, 4. listopada 2018. godine.

Radovan Hrast, jedan od prvih zatvorenika iz Slovenije na Golom otoku, gdje je bio zatvoren ukupno trideset mjeseci. Bilo je to vrijeme koje, kako Radovan kaže, nije. Radovan Hrast je, za Radove prijatelje, 15. veljače imao 87 godina. Na taj dan 1931. godine rođen je sin Lojzi i Oskaru Hrastu u Bukovščici u Selškoj dolini. Rođen je snažan, zdrav i lijep dječak, po imenu Radko.

U razgovoru smo shvatili da je ovo knjiga ne samo autora, već prije svega naše povijesti. Pobunjeni i tužni, nesretni, herojski i podli, slavne i krvave povijesti ... ekstremne u mnogim, ali bitnim stvarima. Možemo se diviti autorovoj duhovnoj snazi, hrabrosti i ideološkoj pripadnosti, njegovoj neraskidivoj čvrstini i ustrajnosti u vlastitom uvjerenju, unatoč teškim šamarima koji su ga mogli osujetiti. Njegova ljubav prema roditeljima, Bukovščici, suborcima i prijateljima je nevjerojatna. Ne može to učiniti svatko! Uglavnom zato što mu se dogodilo toliko lošeg: dvaput je Goli otok, sinonim za mučenje, pratila teška borba za opstanak i bilo je teško ostati dostojanstven čovjek. Čist razgovor, kratke rečenice, mali ukrasi, sve teče kao da ga glumačka ekipa predstavlja na pozornici, kao da je snimljeno na filmskoj vrpci. Dok čitate knjigu, možete učiti koliko su kampovi diljem svijeta slični. Priznao je da zna što je žica. A što je čežnja za slobodom, da se nađete kod kuće, da vidite majčine oči, da možete sami ići kamo god želite.



S trinaest godina bio je partizan. Nakon rata napadač omladinskih radnih brigada. Tada među prvim "zatočenicima" Golog otoka, čak i povratnik s nadimkom Dvomotorec. „Radnici su dobro živjeli u bivšoj Jugoslaviji. Nismo išli u komunizam, saveznici su nas prodali Rusima. Živjeli smo bolje od Amerikanaca ” , dodaje.

Kako su u Jugoslaviji 1948. i 1949. bila turbulentna vremena, budući da je sukob između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza bio na vrhuncu zbog rezolucije iz Informbira, učenici Pomorske škole razgovarali su i o političkim temama. Kritizirali su uglavnom privilegije vodećih komunista i časnika. U početku je bio sretan što je bio suzdržan, ali se potom vezao za njihovo razmišljanje. To je bilo kobno. Prijavila ga je razrednica, suradnica Udbe. Uoči Dana mladosti, 24. svibnja 1949., zatvoren je i osuđen na dvije godine rada za opće dobro zbog djelovanja protiv države. S lisicama, on i njegovi sunarodnjaci odvedeni su na nepoznato mjesto pod ogrtačem noći. U Bakru su ih ukrcali na drveni čamac i odvezli na Goli otok.



“Goli, suhi i blijedi, prljavi od neprestanog povraćanja, stojimo na brodu. Glas je opet zagrmio: Skočite u more! Krenite pod vodu! Sada znam da je gotovo. Snajperisti upereni u nas svakog će trenutka tutnjeti. Tako će moj grob biti more. Ali ovo je samo obrazovni način kupanja ili umivanja. Nekoliko desetaka metara od obale stoji stol. Pokraj nje je hrpa zatvorske odjeće. Odjenem se ... Zatim slijedi upis u matičnu knjigu. Registriran sam pod rednim brojem 2. Sada sam doušnik na društveno korisnom poslu ", napisao je Radovan Hrast u knjizi Viharnik na razmeđu vremena koja je dodatak izdanju njegove prve knjige Čas, ni ga.

Rado je bio jedan od prvih slovenskih zatvorenika koji je preživio na potpuno golom otoku bez zelenila, usred vrelog kamenja i silovitog brijanja bure, koja je najgora na ovom području ispod Velebita i traje gotovo pet mjeseci. Zatim su ga pustili. Na kopno se vratio brodom Punat koji je doveo najviše zatvorenika na Goli otok. No, morao je još tri mjeseca krenuti u radnu kampanju za mlade na gradilište autoceste kod Slavonskog Broda. Došao je kući za Božić 1949. godine, ali nije smio nikome, pa ni mještanima, reći gdje se nalazi. Vratio se u Rijeku, gdje se zaposlio u Jadroliniji, te nastavio školovanje. Udba ga je uporno nagovarala da omota prijatelje i kolege iz razreda, ali Hrast nije odustao. "Ako sam na bilo što ponosan, ne govorim ni riječ o oficirima Udbe koji su me zvali na razgovore", rekao je Rado prisjećajući se.



Radu nije bilo suđeno za slobodu. Naletio je na poznanika iz Ljubljane, oficira Vojske Jugoslavije i kolegu iz Udbe, koji je pregazio stanje u vojsci, te je Radu predložio da brzim motornim čamcem pobjegne iz Cresa u Italiju. Navečer 24. siječnja 1951. Rado je otišao na dogovoreno mjesto. Tamo ga nije dočekao prijatelj, već časnik Udbe, koji ga je uhitio u svibnju 1949. Za povratnika Hrasta počela su muka. Kao "inženjer blizanac", kako su zvali povratnike na Goli otok, doživio je najgore oblike poniženja i dehumanizacije. Bio je dio "bande" koja se morala na svaki način preodgojiti. Doživio je okrutnost ljudi nepoznatih zvijerima. Unatoč teškim vremenima u kojima su mnogi zatvorenici pokušali sebi oduzeti živote, poticanju zatvorenika na nasilje nad zatvorenicima i smrtonosnom maršu tifusa, Rado je ostao razuman i hrabar. Njegov drugi boravak na otoku trajao je 26 mjeseci, dva mjeseca duže od utvrđenog. Ujutro 1. svibnja 1953. Rado je pokucao na vrata škole u Olševku kod Preddvora, gdje mu je otac bio ravnatelj.

Radovan Hrast je u svom životu učinio i doživio mnoge stvari. Svirao je gitaru i bas, radio u Kranju i Ljubljani, proučavao i plovio svjetskim morima, a sa suprugom Danicom stvorio je ugodan dom u Šmartnom ob Savi kraj Ljubljane. Posljednjih godina često se vraćao na mjesto mučeništva na Golom otoku, a također i na obližnji otok Grgur, gdje je kao zatvorenik sagradio ženski logor. S nevjerojatnom energijom i pozitivnim razmišljanjem objašnjava svoju priču o otoku i vremenu u kojem se to događalo.



Na pitanje kako može tako opušteno stati na otok i bez mržnje i osvete govoriti o svojim robovima, odgovara: “Kad sam prvi put kao slobodan čovjek kročio na Goli otok i zagledao se u upravnu zgradu za koju sam lomio i klesao kamen, prvo sam se zapitao je li uopće moguće živjeti ovdje. Otvorio sam šampanjac i natočio ga sebi i prijateljima! Ne vraćam se na otok s mržnjom. Suprotan. Shvaćam da mi ovaj kamen, zagrijan suncem i tisuću godina obrijan burom, daje nevjerojatnu pozitivnu energiju. Kad sam počeo razmišljati o nama, zatvorenicima i onima koji su nas fizički i psihički mučili, shvatio sam da smo svi na istoj stranici, da su možda naši robovi još siromašniji od nas. Kao što nismo bili slobodni. Kao da su drhtali od mene ako su bili dovoljno pokorni svojim gospodarima i ako su se živi vratili s otoka. Mi i oni smo bili zarobljenici tog vremena. Ali zamjeram stranačkim funkcionerima u to vrijeme da ljudi