Pjesme - Šime Vučetić

- Jugoslavenski pisci
=
- Urednik : Jozo Laušić
=
- Izdavač : "Naprijed" , Zagreb , 1969.
=
- Za izdavača : Kalman Vajs
=
- Korektor : Nada Glogolja
=
- Opremio : Ivo Friščić
=====
- 129 str.
- Tvrdi uvez + zaštitni omot
- Format : 13 × 20 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Kompaktno stanje knjige.
Knjiga je iz otpisa knjižnice (nekoliko pečata , na posljednje dvije stranice zalijepljena arhivska kartica , na stražnjoj korici trag odstranjivanja arhivske naljepnice).
Zaštitni omot prednje korice - gore , lijevo - manja sanacija selotejpom.
Tragovi godišta i korištenja najviše uočljivi na rubnim linijama zaštitnog omota.
==========
Vučetić, Šime, hrvatski književnik i književni povjesničar (Vela Luka, 21. III. 1909 – Zagreb, 28. VII. 1987). U Dubrovniku je 1929. završio učiteljsku školu. Radio kao nastavnik u dalmatinskim selima. Nakon II. svjetskog rata živio je u Splitu, gdje je radio u redakciji za kulturu Slobodne Dalmacije, kao dramaturg u Narodnom kazalištu i bio ravnatelj gradske knjižnice; od 1947. u Zagrebu ravnatelj Radničke biblioteke, potom 1950–57. urednik u izdavačkom poduzeću Zora te od 1964. profesionalni književnik. Bio je predsjednik Društva književnika Hrvatske (1980–81).
Pjesmama socijalne tematike javio se 1928. Prve su mu pjesničke zbirke (Svanuća, 1939; Pjesma Ilije Labana, I–II, 1939–40) oblikovane pod utjecajem narodne epsko-lirske pjesme Dalmatinske zagore. Pišući o zaostalim, ruralnim predjelima, vješto se koristi desetercem preuzetim iz narodne poezije. U sljedećim zbirkama, sredinom 1950-ih, napušta realističko ocrtavanje stvarnosti i progovara o duševnim stanjima i unutarnjim nemirima (Ljubav i čovjek, 1955; Čovjek u razvalini, 1956; Na svome, 1957; Rude na ogledalu, 1959). Prikazujući te pojave, poseže za nadrealističkim stilom, živom metaforičnošću, te razgrađuje narativno-deskriptivnu poetsku sliku u čistu misaonost. U zbirkama Putnik (1964) i Iza pozornice (1971) progovorio je o utjecaju povijesnih zbivanja na život suvremenoga čovjeka. Toposu zavičajnosti vratio se u pjesmama pisanima korčulanskom čakavštinom (Libro Dubaja Marusa, 1984). Ne poseže za romantičkim elementima, nego teži stvaranju poetskoga konstrukta bez ideoloških i socijalnih primjesa. U čakavskim je stihovima težio uskladiti metaforiku narodne pjesme s nadrealizmom i sa sklonošću prema metaforiziranju svijeta.
Bavio se proučavanjem čakavske dijalektalne poezije; pisao oglede i eseje (Hrvatska književnost 1914–1941., 1960; Između dogme i apsurda, 1960; Granice, 1964), u kojima se bavio suvremenim društvenim i književnim strujanjima, studije (Krležino književno djelo, 1958) i kritike (Čovjek u razvalini, 1956; Vladimir Nazor: čovjek i pisac, 1976; Ogledi o suvremenicima, 1988). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1972) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1979).