DUHOVI - Darko Rundek

Da se razumijemo: ove pjesme treba pjevati. Ne čitati. To ne znači da su dobre pjevane, a loše čitane, već govori o limitima transmedijalnosti. U stara dobra vremena, ili kako bi to rekao Šejn, "when men were men, and sheep were afraid", znalo se, bogami, što se pjeva, a što se čita. I tko komu i odakle što pjeva, a tko za koga što i kako čita.

Rundekovi "DUHOVI" su duhovi koji se vraćaju i govore nam riječi iz jedne druge, jednako tako ne-za-čitanje pjesme: "stavi pravu stvar na pravo miesto". Dakle, što se čita čita se, što se pjeva, pjeva se. Nije to samo kod Rundeka tako. Prevedimo, recimo neke Dylanove stihove (pritom znajući da se radi o jednom od najboljih pjesnika engleskog govornog područja "ikad") pa ih recitirajmo sebi u bradu: "Koliko puta čovjek mora okrenuti glavu / pretvarajući se da ništa nije vidio...", a onda ih, na izvorniku "How many times must a man turn his head...", zapjevajmo. Može i kroz nos. Pa da vidimo 'ko to tamo peva, a 'ko bi da čita. Ili, "jagodina polja zauvjek", "jučer, činilo se da su brige daleko..." jetro-povlačećih (eng: liver+pool) buba (eng. beatles).

Sada nam postaje i međunarodno jasno o kakvim se ograničenjima inter-medijalnosti radi. Glazba je glazba, pisana riječ je pisana riječ. A budući se, kako je to rekao Schopenhauer, glazba prema općim stvarima odnosi kao opće stvari prema pojedinačnima, zavirimo nakratko u uglazbljene tekstove Darka Rundeka, kult ikone globalnog asfalta čiji se nanos temeljac davno prolio negdje između Akademije i Zvečke, i otamo zaokružio globus.

Pjesme Darka Rundeka pjesme su o egzilu. Argentinac, često ga spomenem kad naletim na nešto ovako, Julio Cortázar, rekao je da jedino pisac koji živi u svojoj domovini, živi istinsku dimenziju egzila. Njegovom viđenju domicilnog, unutarnjeg, mentalnog egzila, suprotstavimo ideju i koncept egzila Edwarda Saida, prema kojemu je egzil gori od smrti. O tome zna sve pokojni Edip. No, ti svjetovi egzila ne moraju biti tako crni.

Ako se vlastitom, donekle dobrovoljnom, izmještenošću odlučiš najprije poigrati, a onda igrati. A da bi to mogao, ni pod koju cijenu ne smiješ biti edipalan. Ne smiješ moći, niti možeš smjeti, njušiti neprikosnovenost škrapa/njiva svojega djetinjstva, plavog mora; mentalno podrigivati miris rakije s podožja Dinare, lizati krv, s istim žarom ljubiti tlo i didu koji je jedini zna kako triba vastitin rukan' ušutkat babu... moraš biti nomad. Biti sve u svemu uvijek negdje drugdje i pritom kod kuće u svijetu. Kao Rundek.

Posredovani samoizgnanik u svijetu i jeziku, u svjetovima i jezicima, Rundek u svojim stihovima nudi viziju građanstva budućnosti koja je, onima kojima u glavi nije purena kaša s plemenskim začinima, barem dvadesetak godina među nama, a ta je: nisi samo građanin prostora i zemlje čiju prvu putovnicu, s vodenim pečatom materina mlika, nosiš, već si i građanin vremena u kojemu živiš.

Dakle, građanin si 21. stoljeća. Nomad vremena kojemu, da bi se "ja" ćutilo udomljeno ma gdje da dođe, ipak treba prostor. Ali ne kao uvijek sveto i isključivo izvorno mjesto pripadanja, već kao životni prostor. Uvjeren da je svaki koncept čiji sadržaj nadilazi granice jednokratno-životnih mogućnosti ljudskoga bića iščašeni totalitarizam, Rundek nudi verzije nomadizma elementi kojega sugeriraju vesele načina bivanja u kozmopolisu.

Što se izgnanstva u jeziku tiče, Rundek je i tu kulturalni izgrednik. Jer u kulturi u kojoj smo navikli da pjesnik 20. stoljeća, kad pređe među domovine u pravilu cvili: pa trubi na Seini, ili onako patetično-estradno, dedićevski, pjeva što bi uho domaćeg emotivnog cenzora svakoga režima htjelo čuti, i to o tome kako van matice zemlje ne može napisati dobar ljubavni stih, veselo pisanje iz svijeta čije središte pleše, a čija se okosnica ne ubada u tlo početka, istovremeno je nacional-tradicijski izgred i, što je puno važnije od toga, model je humane globalizacije pojedinca. Rundek pjeva i piše na engelskom, španjolskom, francuskom, malo na ruskom, hrvatskom... i tako, jezikom i sadržajem pjesama, nad Europom i Svijetom razapinje propusnu mrežu totalne komunikacije.

Za razliku od lihvara i gažera s Markova trga, Rundek zna kako se ide u Europu. Vlakom, autom, avionom. Sam. U velikoj mjeri baš radi tih lihvara koji, sam bog zna iz kojih razloga, polažu isključiva autorska prava na patriotizam i matriotizam. I kako se, iz Europe može vratiti doma.

Zapravo, jedna od komplikacija putovanja je da ma gdje ideš, uvijek sa sobom na put vodiš sama sebe. Ako si Rundek, tada ti je lijepo. Ideš i pjevaš o putu kojega si odabrao. Sa svim napisanim na pameti, zaigrano, optimistički, poput autora, s vjerom u sebe, otvorimo ovu knjigu i zapjevajmo dok je čitamo.

Izdano u Zagrebu, 2000. god. Broširan uvez, 90 str. Format: 13 x 20 cm. Knjiga je potpuno nova i uopće nije korištena.

E-mail: truta.srecko@gmail.com

DOSTAVA - Hrvatska i inozemstvo