DAN se DESIO - Mila J. ČUPIĆ

- Izdavač : Motovun , 1985. , novinsko-izdavačka radna organizacija
=
- Direktor : Predrag LAKIĆEVIĆ
=
- Umetnički direktor : Miodrag VARTABEDIJAN
=
- Štampa : GRO Kultura
OOUR Štamparija Kultura , Beograd
=====
- 111 str.
- Tvrdi uvez
- Format : 13,5 × 23 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Korice ravne , hrbat čvrst.
Kompaktno stanje knjige.
Blaga požutjelost margina.
Minimalno korištenje knjige.
S obzirom na godište - Odlična očuvanost.
==========
Sve izrečene i pretpostavljane sumnje u savremenu poeziju, u njen smisao, aktuelnost i sudbinu, postaju besmislene u susretu sa stihovima Mile J. Čupić, koje je u knjizi Dan se desio objavio izvjesni izdavač Motovun 1985. godine, odmah nakon prerane smrti neobične pjesnikinje, koja je svoj udes snažno osjećala:

"Nestajemo
uz sanjiv miris tek pokošenog sumraka.
U rukama čuvamo susrete
za neki drugi mrak".

Mislim da književna kritika, ukoliko je, zapravo, uopšte ima, nije posvetila dužnu pažnju ovom u svakom pogledu vrlo posebnom djelu. A to je i logično, jer su ovi stihovi izvan i iznad svake kritike. Suvišno je ovdje raspravljati o književnom postupku, o formi, koja je, ipak ćemo to reći, savršena i u pojedinim pjesmama i u čitavom obimu. U svakom slučaju, ovo je jedinstven, neponovljiv, vrlo izgrađen lični pjesnički rukopis. Ali, ovdje se ne radi o formi nego o životu, o vrlo intimnom, lirskom, doslovnom pretvaranju života u riječi. Desila se poezija.

Malo znamo o porodici Čupić, da su živjeli u Beogradu, gdje se Mila i rodila 1960. godine, ali jedno vrijeme i u Tesliću, odakle nam je nakon skoro tri decenije od pojavljivanja sasvim slučajno i stigla ova neobična knjiga. Čudni su putevi knjiga i čovjekovih misli, razmjene tišina, o čemu je i Mila J. Čupić ostavila trag:

"A ti okreneš nekad broj moje samoće,
dozoveš moje prisustvo u sebi moje misli.
Razgovaraš mi tišine".

Jer, kad nas sve izda, kad se sve objavi kao privid, čak i sam život, ostaje nada u susrete riječi, pošto je čovjek, prije svega, misao.

PRIVID
=
Ponovo izdaja.
A činilo se,
dugo već,
smrt nas zaobilazi.
Smejemo se.
Šta drugo
kad suncu smo okrenuti.
Šta drugo
kad krvarimo.
Pa opet –
izdaja.
I sam život
promucao
mlečne reči –
i sam život
- izdao nas.

II
Ako uopšte
negde ima reči
što čekaju moje
da zagrljene
čekaju nove
i ove opet
nadaju se
drugim,
ako reči
mogu treptajem
u molitvu da prerastu,
ako život
i nije svud okolo,
ako sve ovo
i nije u nekoj vezi,
svejedno – u smrt zagledana,
raširenih ruku –
čekam nebo da padne.