Austria (Austro-Ugarska) 50 Kruna 1914./1919. (g/vg) KR54

Oesterreichisch-Ungarischen Bank Kassenschein (1918.-1919.)
Austro-Ugarska je utemeljena 8. lipnja 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana jednakopravnost Mađarske u državno-upravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija raspala se nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.
Nakon što je Pruska 1866. u bitci kod Sadowe porazila Njemački savez, predvođen Austrijom te time prouzročila njegov raspad, uzdrmana carska kuća Habsburga uvidjela je nužnost za postizanje dogovora s mađarskim nacionalizmom čiji je ustanak za neovisnost ugušila 1849, uz pomoć vjernog joj hrvatskog bana Jelačića te velikodušnom intervencijom carske Rusije. Novonastala dualna monarhija stvorena je kao politički savez jednakopravnih državnih zajednica Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te je Habsburški car ostao državnim poglavar ustavne monarhije. Ovakovo državno uređenje u povijesnoj terminologiji često se opisuje nazivom realna unija.

Odmah pri ugovornom nastanku nove Austro-Ugarske unije osjetio se val nezadovoljstva ostalih naroda u višenacionalnoj državi izostavljenih iz nagodbe te kulturno zapostavljenih koji su ubrzo osjetili novi val terora iz sada osjetno ojačale dualne hegemonije. Najizrazitije su to osjetili Slaveni u mađarskom dijelu monarhije Hrvati, Slovaci i Poljaci, što je uzrokovalo stalne napetosti u odnosima s carskom vlašću. Do ujedinjenja Italije, Austrija je patronizirala Talijane i sponzorirala talijanski jezik u područjima gdje su Hrvati bili većina - Istra, Rijeka i Dalmacija. Takvu maćehinsku politiku prema Hrvatima tek je počela blago mijenjati nakon što se ujedinjenjem malih državica na Apeninima stvorila respektabilno velika država od više desetaka milijuna stanovnika koja je imala vlastite pretenzije prema istočnoj obali Jadrana pod austrijskom kontrolom. No ipak, Hrvati i Slovenci nikad nisu dobili samostalnu upravu te su uživali polukolonijalni status naroda koji je trebalo germanizirati.

Nakon što Italija u Prvom svjetskom ratu nije ispoštovala vojni savez s Njemačkom te nije ušla u rat na njenoj strani, poradi sukoba interesa i vlastitih pretenzija na hrvatsku obalu koja je bila dijelom Austro-Ugarske. Nakon što su joj sile Antante - Britansko carstvo i Francuska, obećale teritorijalnu dobit nakon rata ako uđe u rat protiv Austro-Ugarske, pograničnim su krajevima došli teški dani. Na pograničnom poluotoku Istri koji je sad bio dijelom ratne zone, austrijska vojna uprava koja je vladala Istrom je počela progoniti talijanske iredentiste, a 1916. je raspušten Istarski sabor i Pokrajinski odbor te je to područje pripalo pod direktnu upravu komesarijat. Izgubivši stoljetni privilegirani status, u ratnom razdoblju na stotine Talijana su prebjegle u Italiju.

Tek je pred kraj prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918. Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska, Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto' i de iure prestala postojati. Odcjepljenje je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austrijom i Trianonu s Mađarskom.