NAŠ MOSOR - R. Baretić, B. Dežulović, I. Ivanišević, M. Jergović i dr.

Postoje ljudi utkani u odrastanja i kolektivne svijesti. Ljudi poput Tome Bebića, Miljenka Smoje i – recimo – Milorada Bibića. Kako sam inače
pasionirani ljubitelj košarke Mosora ne vežem samo za SMS pitalice, njegove emisije na lokalnoj splitskoj televiziji ili uvodnike Stankovićevog „Nedjeljom u dva“. Ostali su mi tamo negdje na polici i „Zakon pjace“ i „Zadnja pošta riva…“ a i Milorad Bibić Mosor ostao je atavizmom onog „starog“ i nedoživljenog Splita za nekoga kome Split nije rodni grad i kao takav se voli daviti njegovom romantiziranom verzijom.

Upravo zbog toga me nije iznenadilo uzeti u ruke knjigu „NAŠ MOSOR“ jer sam se već u nekoliko navrata pitao kako to da je već netko nije
ukoričio. Pitanje vremena, uvijek je bio odgovor. Tako Mosorova slika na naslovnici i nije bila neko posebno iznenađenje. Zbirka crtica, više
sjećanja tzv. Utorkaša i prijatelja na pojavu koja će zasigurno protokom godina dobivati na značenju u hrvatskoj, a ne samo
splitskoj popularnoj kulturi.

Za ljude poput Mosora osmrtnica nije dovoljna. Skup riječi u uokvirenom novinskom stupcu je premalo. Novine su te veljače bile prepune
tekstova, zafrkancija i prisjećanja u kojima se između suza nazirao dobrođudni splitski div, a knjiga tek nekako napola zadovoljava ono sve
što bi se o njemu moglo napisati jer je nekako što god da napisali uvijek premalo, barem za emocije koje je izazivao.

Zato mi je drago da su baš tzv. Utorkaši autori ove knjige jer u crticama koje u njoj možemo pronaći možemo doživjeti Mosora
onako kako su ga oni doživljavali, kao sjecište dobrog društva, dobre zafrkancije i kao osobu koju možemo, klišejistički primjereno, nazvati
većom od života. Ovo je knjiga za sve one splitske nostalgičare, ali i za sve one koji traže malo živosti i životne filozofije po kojoj je život
prekratak da bi ostao ozbiljan. Na koncu, ako ga ne proživiš što onda imaš. Ljudi koji umru ostanu na posebnom mjestu u sjećanju, naveo je
u knjizi Pavičić. Svaki od tih ljudi ima svoje mjesto, svoju asocijaciju, svoj mali mentalni oltar (ili šank) za kojim nikad nećete prestati ispijati
pića. Mosor se, sudeći po broju crtica u knjizi nakupio i pića i šankova, s oltarima u manjini. I bolje je tako. Nadživio je čovjek vlastitu smrt.
Ne samo kroz sjećanja tzv. Utorkaša, nego i kroz naša vlastita. Bio je, na neki način čovjek kojega svatko učini svojim. Poseban splitski div.

Baš zato, vidjeti na koji su ga način svojim učinili ljudi koji su ga poznavali, koji su s njim dijelili sve one sitne životne trenutke i zafrkancije pa
su mu tako (još živom) organizirali sprovod, poslali Ured predsjednika u neku stvar ili prikazali još nezavršen film novinarskoj sviti u niski
sjećanja i događanja što nam reflektiraju nekog drugog, osobnijeg Mosora predstavlja zanimljivo i nadasve preporučljivo iskustvo. I ako sam
išta naučio iz ove knjige, to je da treba očekivati neočekivano. Jer, čak ni iskusni planinari, ma koliko dobro svladali Mosor(a) nikad ne znaju
što očekivati.

Izdavači: 'SLOBODNA DALMACIJA' i 'SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI' 2012 god. Tvrdi uvez, 142 str. Format: 16,5 x 22,5 cm. Knjiga je nova.

E-mail: truta.srecko@gmail.com

DOSTAVA - Hrvatska i inozemstvo