Protokol jednog rastanka - Irena Vrkljan

- Biblioteka : Otvorena knjiga
=
- Izdavač : Naklada Ljevak d.o.o. , Zagreb , 2015.
=
- Direktor : Petra Ljevak
=
- Urednica : Nives Tomašević
=
- Lektura i korektura : Ivana Buljubašić
=
- Fotografije : Nenad Roban
=
- Grafičko oblikovanje : RAM
=====
- 173 str.
- Tvrdi uvez
- Format : 14 × 21,5 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Kompaktno stanje knjige.
Knjiga je iz otpisa (pečati , na posljednjoj praznoj stranici i sa unutrašnje strane stražnje korice zalijepljene arhivske kartice , na stražnjoj korici zalijepljena manja arhivska naljepnica).
Manji, zanemarivi tragovi arhiviranja vidljivi na hrptenim rubovima.
==========
Priča o ljubavi u kojoj dvoje postaju jedno. Ljubav, ako je zaista prava, podrazumijeva ulazak u (ne)moguću uzajamnost koja u jednome trenutku izaziva osjet proždiruće praznine koji se može ispuniti jedino toplinom jednog pripijenog tijela uz ono drugo.
==========
Nova proza Irene Vrkljan tužna je priča o rastanku od nedavno preminulog partnera, pjesnika Benna Meyera Wehlacka. Spisateljica prepoznatljivo fragmentarno pripovijeda o suprugovoj demenciji i nemoći, svojoj usamljenosti i traganju za smislom sad kad ga nema, priznajući da nikad nije bila osobito vedra i vesela osoba – vječno zabrinuta zbog subjektivnih demona i objektivnih društvenih nepravdi – ali bez onoga tko ju je najbolje razumio posebno je teško.
Irena Vrkljan kroz cijeli se opus borila protiv zaborava. U svoje je tekstove utkala Marinu Cvetaevu, Sabine Spilerein, Waltera Benjamina, Miljenka Stančića, podsjećajući njihovim rečenicama i životima na ljude privržene vlastitim idejama, autsajderske sudbine koje valja pamtiti, sudbine onih koji su – njezinim riječima – uvijek "između“, kao i nepravde koje su im učinjene. Kao uostalom i ona, koja je između Zagreba i Belina, između poezije i proze, teksta i života, intimnog i društvenog.
I "Protokol jednog rastanka“ citira autoričine "uzore“ – Virginiju Woolf, Waltera Benjamina, Adorna, Hannah Arendt… No ovaj se puta ne radi naprosto o čuvanju prošlosti za sadašnjost – autoričina je namjera dvojaka. S jedne strane želi Benna "sačuvati u napisanom“, utkavši njegove fragmente u svoj tekst. U tekstovima on je još prisutan, a u životu ga više nema. Ta potreba za sjećanjem nosila je ovu knjigu, mnogostruko je u nju utkana – možda se čita sporo ali djeluje kao da je napisana u dahu.
Osjećaji gubitka bili su jaki, i pretvarali su pisanje u potrebu. Vidljivo je to odmah na početku: I zatim sam, kao pod nekom prisilom, počela pisati u Bennovu bilježnicu iz ladice… (8). Pisanje je postalo nužnost, način bivanja, mogućnost pre-življavanja života, smisao sâm. No, paradoksalno za autoricu koja je bila opsjednuta nužnošću pamćenja ljudi i događaja iz prošlosti, ona sada želi zaboraviti, osjećajući grižnju savjesti što njezinog supruga nema, a ona je još tu, sjećajući se u samoći. Kako naučiti zaborav? pita se nekoliko puta, da bi na kraju zaključila: Dakle ipak nezaborav. Dakle ljubav. I samo to. (151)
Kroz cijeli se tekst proteže osjećaj samoće, boli, neispavanosti, tupog besmisla postojanja kao jedna. Čemu stare fotografije, "prazni bijeli papiri“, kome će biti važne? Čemu svi ti razgovori, kad su oni koji su ih vodili davno zaboravljeni? Knjige su na polici ali što to vrijedi kad jednog dana nitko neće znati njihovo značenje? U autorici su tuga, tišina i bol, a izvan nje svijet je koji se mijenja i kojeg ne razumije. Onoga s kime je dijelila nerazumijevanje svijeta više nema. Sve je postalo prijeteće i tuđe: I tako bih najradije u sobi postavila visoke stupove oko kojih bih satima i s glupim bolovima ipak mogla hodati i hodati, sve dok se i soba ne pretvori u siv, kameni prostor, negdje u nekoj meni nepoznatoj zemlji gdje bih s pravom bila strankinja, netko tko ne razumije ni jezik, ni običaje (133).
Ispisivanjem svojih osjećaja i podsjećanjem na Bennovu osebujnost, hipersenzibilnost i emotivnost - čini joj se da takva vrsta ljudi izumire - Irena Vrkljan se ogolila pred čitateljima, iskreno secirajući svoju bol, a ne iskliznuvši nijednom u patetiku. Miješanje autoričina teksta s Bennovim, uz ostale citirane autore i autorice, rezultira dojmom da je ovo njezino najcitatnije djelo, da se može čitati kao kolaž, razgovor citata. Zamišljam taj razgovor kako je smiruje, drži na okupu, možda joj može poslužiti umjesto Bennove sjene u koju se mogla sakriti od sunca na semaforu.
Kao i u posljednjoj zbirci pjesama "Koračam kroz sobu“, Irena Vrkljan i u "Protokolu“ razmatra društvo u kojem se urušava ono što ona drži vrijednostima - ne vidi da se čitaju knjige, propadaju antikvarijati, i gledaju se vijesti o Sirijskim izbjeglicama ali se za njih ne mari puno: svi se bave svojim poslovima, bulje u svoje ekrane, piju kave po kavanama, misle na svoje planove – misle da su još ljudi. (95). To je i kritika sustava modernog liječenja i umiranja, ali i spoznaja dvostrukog užasa s kojim se teško miri. Svjesna je grubosti medicinskog osoblja koje u preskupom domu umirovljenika Benna "njeguju“, nesvjesni njegove osjetljivosti i krhkosti, postupajući sa svima jednako mehanicistički i hladno. A Benno se zbog demencije ne sjeća njihovog odnosa, jer …za njega su sve naše zajedničke godine, naša ljubav, nestali u tami ugasle svijesti. To je najstrašnija kazna… (57-8).
Ovaj osamljeni i tužni tekst postaje i dijalogičan, jer autorica se u nekoliko navrata obraća drugim ostarjelima i usamljenima, koji također trebaju fizičku i psihološku pomoć, ili samo nekoga za razgovor: Slušajte glazbu, moji nepoznati osamljenici – to pomaže … (112). Sugerira im čak da se ne libe pisati o svojim životima: Nemojte se plašiti neke nespretnosti u izrazu, to sve ne mora biti neka 'literatura', jer, kako je Benno rekao, sve je zanimljivo, stare cipele, cvijeće, mačkice, neki pulover ili iznošena haljina. (38)
U "Protokolu“ Irena Vrkljan je spojila svakodnevne događaje s nizom sjećanja na prošlost, te dubokim pitanjima i kontradiktornim osjećajima. Opet je pokazala isprepletenost života i fikcije, prekorivši se zbog prevlasti života: ja sam stvor bez mašte, osim izgleda za opis onog što se svakodnevno događa. (119-20). Život, pokazalo se ponovo, nužno je bilo pretočiti u tekst, i preživjeti. Unatoč opsjednutosti mišlju da ti tekstovi nikome ne trebaju.
Ali mislim da je što se toga tiče autorica pogriješila. Uvijek će postojati oni koji će u autobiografskim tekstovima uživati, koji će ih čitati – bilo da bi iz njih nešto naučili o životu i njegovom smislu ili da bi samo upijali poetsku stranu života.
Jer poetski dio života postoji, baš kao i publika za takve tekstove. U svijetu koji je većinom neosjetljiv, materijalan i banalan, ovakvi mali iskreni osjećajni dragulji rijetka su pojava. I nema veze ako ih prepoznaju samo rijetki - svijet je zbog njih puno ljepše i prijateljskije mjesto.