VENECIJANSKI FINALE / SMRT U TUĐINI - Donna Leon

Izdavač: Večernji list
Godina: 2005
Jezik: Hrvatski jezik
Vrsta uveza: Meki uvez
Pismo: Latinica
Veličina: 135x205 mm

1.Venecijanski finale 240 str.
2. Smrt u tuđini 240 str.

VENECIJANSKI FINALE
Treći udarac gonga označio je kraj pauze između dvaju činova: publika u kazalištu La Fenice ulazila je ponovno u svoje lože iščekujući nastavak Traviate, muk u gledalištu i u orkestru značio je da će završni čin popularne Verdijeve opere svaki čas početi. No, dirigent nikako nije dolazio, zastor se nije podizao, tišinu je počeo prekidati žamor, sve dok na pozornicu nije stupio ravnatelj teatra sa žaljenjem rekavši: Maestro Wellauer nije u mogućnosti nastaviti s izvedbom...

Dakako da nije! Jer, svjetski proslavljeni njemački dirigent Helmut Wellauer upravo je pronađen mrtav u svojoj garderobi, očito otrovan nečim što je netko usuo u posljednju šalicu kave koju je cijenjeni majstor dirigentske palice netom ispio...

To je početna situacija kriminalističkoga romana Venecijanski finale koji izlazi kao prvi u nizu od pet krimića popularne Donne Leon u novom kolu Večernjakove biblioteke (u prijevodu Nenada Patruna). Donna Leon jedna je od najčitanijih suvremenih autorica romanesknih napetica. Prevedena je na 20-ak jezika, a osobito je popularna u SAD-u, Engleskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... Već četvrt stoljeća živi u Veneciji i taj je čarobni grad poprište cijele serije njezinih romana s commissariom Guidom Brunettijem u ulozi policijskog istražitelja. Venecijanski finale prvi je Leonin roman i prvi u kojem se pojavljuje Brunetti, moderna inačica detektiva što se nastavlja na bogatu tradiciju tih književnih likova od Sherlocka Holmesa i Herculea Poirota do Maigreta i Marlowea...


SMRT U TUĐINI
Kad biste kojim slučajem najprije bacili pogled na završetak romana Smrt u tuđini (1993) američke spisateljice Donne Leon (New Jersey, 1942) samo da zriknete što je bilo na kraju vjerojatno biste ostali potpuno zbunjeni. Autorica naime opisuje telefonski razgovor policijskog istražitelja Guida Brunettija i njegova tasta kontea Orazija, utjecajnog poslovnog i političkog čovjeka s venecijanskim plemićkim pedigreom, o netom zaključenim slučajevima kojima se commissario bavio.

Kad je Brunetti nakon razgovora izišao na terasu da se pridruži supruzi Paoli, ona mu upućuje pitanje koje nam sugerira njezin šok, ali šokira istodobno i nas: Zašto plačeš, Guido?

Završna rečenica krimića, a u njoj istražitelj plače?! Nezamisliv kraj, koji bi se u prvi mah mogao pripisati ili nemoći autorice da suvislo završi priču u žanru koji ima svoje tvrde zakone, ili stereotipu o ženskoj osjećajnosti prenesenoj na lik detektiva. Ima li ipak logične (književne) motivacije za ovakvu završnu sekvenciju, prepuštamo našim čitateljima da već sutra otkriju u Smrti u tuđini.