Slijed zločina / William Landay

Slijed zločina / William Landay ; [preveo s engleskog Nikola Đuretić]
Zagreb : Algoritam, 2005
366 str. ; 24 cm (24 x 15 cm)
NAJbiblioteka : najbolje od Algoritma i Jutarnjeg lista ; 17
Prijevod djela: Mission flats.
Američka književnost. Kriminalistički romani
ISBN 953-220-296-X
Jezik: hrvatski
uvez meki plastificirani.

Stanje: vrlo dobro / izvrsno
CIJENA: (fiksna) 13 € + troškovi dostave
DOSTAVA: Tisak paket ili HP Paket24
Šaljem u roku 24h do 48h nakon što uplata sjedne na račun
Ako ste iz Zagreba možete osobno preuzeti na mojoj adresi ( Zagreb )
Kompletnu ponudu pogledajte klikom na link "Svi oglasi ovog oglašivača".
Kontakti: bookys@gmail.com, 098 27 24 27


Anotacija

Miran gradić Versaille u zapadnom Maineu. Robert M. Danzinger, zamjenik javnog tužitelja okruga Sussex, pronađen je mrtav. Ben Truman, najmlađi šef policije u SAD-u, u svrhu istrage umorstva napušta Versaille i ulazi u strani mu svijet bostonskog podzemlja. Bostonska policija usmjerava svoju istragu prema Haroldu Braxtonu, poznatom kriminalcu protiv kojega je nesretni javni tužitelj vodio slučaj. No, Ben otkriva da policija zna više od onoga što je službeno objavljeno te da je prije dvadeset godina počinjeno ubojstvo povezano s ovim i samim time sumnja u Braxtonovu krivnju... Roman prvijenac američkog pisca, bivšeg odvjetnika.

NA PLATNU NEKA ŽENA LEŽI NA GUMENOM LUFTIĆU, LICEM JE OKRENUTA suncu, vršci prstiju ostavljaju tragove na vodi. Luftić je u obliku uštipka. Okreće se u laganim krugovima. U kadru, lijevo, vidi se plaža. Žena je trudna; lagana, pamučna košulja prebačena preko kupaćeg kostima ne prikriva njezin nabrekli trbuh. Podiže glavu i zagleda se u kameru, a usne oblikuju riječi: "Prestani! Daj, ugasi to! Vidi me kakva sam!" Kamera se zatrese, zbog smijeha, čini se. Žena prevrće očima i prijeti šakom, gesta frustracije iz nijemih filmova. Bezglasno izgovara u kameru: "Bog, Ben", onda se i ona pridruži smijehu prije nego što će ponovo spustiti glavu kako bi još malo plutala.
Ta žena moja je majka, a dijete u njezinu trbuhu sam ja. Rano je ljeto 1971. Rodit ću se mjesec dana poslije.
Taj kratki osammilimetarski film (trajao je najviše dvije ili tri minute) ubrajao se među najveće dragocjenosti u majčinu posjedu. Držala ga je u žutoj Kodak kutiji utisnutoj pod donje rublje i čarape u najvišoj ladici njezina ormarića gdje, vjerovala je, lopovi najvjerojatnije neće gledati. U našem gradu nije bilo baš mnogo lopova, a onih nekoliko koliko ih je bilo, nisu bili baš zainteresirani za zrnati, stari film s trudnim ženama. Ali, mama je bila uvjerena u njegovu vrijednost i svako malo nije mogla izdržati a da ne zavuče ruku u tu ladicu i opipa kutiju, tek toliko da bude sigurna...