Saša Jakšić : Napokon zajedno

„Katja.“ – ponovi moje ime u moju kosu, kao da se hoće uvjeriti da sam to ja, i da sam stvarno tu i u njegovom zagrljaju. Drži me čvrsto i ja se isto tako držim za njega. Osjećam se kao da sam deset godina plutala po bespućima nekakvog oceana, a sada konačno imam svoj osobni privatni otok, svoju plažu, svoj prekrasni zalazak sunca – s njim. Kao da imam svoju oazu, usred pustinje. Odmakne se malo od mene, da me pogleda u oči, ali ne pušta me, a ja iskoristim taj trenutak da odmah spojim svoje usne s njegovim. Jer sam pohlepna, jer sam nestrpljiva, jer sam predugo čekala na ovo, i jer se panično bojim da je sve ovo samo još jedna moja maštarija, koja će se rasplinuti u sekundi, ako odvojim svoje usne od njegovih. Ljubim ga kao da je moj, kao da je oduvijek pripadao samo meni, i nikome drugome, i kao da moje usne nisu nikada okusile usne nekog drugog muškarca, nego samo njegove. A on mi jednako tako odgovara, što me oduševljava. Ljubi me željno, gladno, ni malo nježno, ni malo suzdržano, kao da ovo nije naš prvi poljubac, nego tisuću sedamsto trideset prvi, kao da se ovako ljubimo svaki dan, od ujutro do navečer. Mazi me tim svojim savršenim prstima po licu, dok ja rukama prelazim preko njegovih leđa, privlačeći ga stalno bliže sebi, iako smo gotovo prilijepljeni jedno za drugo, i ja osjetim da on umire od želje za mnom, kao i ja za njim, i ne odvajamo se jedno od drugoga, sve dok oboje ne ostanemo bez daha.Stranica: 203Jezik: ZagrebPismo: LatinicaStanje: Nova knjigaUvez: MekiGodina: 2022