Roberto Bolaño: Treći Reich,Ubojite kurve,Nacistička književnost u Ame

Treći ReichČitajući "Treći Reich" u glavi neprekidno zvrnda činjenica da je ovaj rukopis Roberta Bolana više od dvadeset godina stajao u nekoj ladici. Kako je to moguće? Zašto? Je li Bolano bio nezadovoljan s njim? Jesu li ga izdavači odbijali? Je li jednostavno ostao zaboravljen? I koja je to ladica bila? U kojem stanu? U kojem gradu? Tko su bili ljudi koji su živjeli pored nje? Krajem osamdesetih Roberto Bolano (1953.) dolazi do životne prekretnice. Približavaju mu se četrdesete. Većinu života proveo je kao boem: lutalica, nisko plaćeni radnik, pjesnik u nastajanju. Boji se da nikada neće objaviti knjigu. Da neće moći uzdržavati obitelj. Čekajući rođenje prvog djeteta počinje pisati prozu - računajući da će romanima moći lakše nešto zaraditi nego poezijom. Dijete dobiva 1990., a 1989. završava svoj prvi roman, prvi barem koliko nam je to danas poznato, naslovljen "Treći Reich".Ubojite kurveUbojite kurve zbirka je trinaest pretežno autobiografskih priča u kojima se na vrlo suptilan način ispoljava mješavina gađenja i nježnosti koju kod Bolaña izaziva njegov rodni kontinent. Autor će se tako u svojim pričama prisjetiti slučajnog susreta s jednim suicidalnim čileanskim prognanikom, potrage po Belgiji i Francuskoj za nestalim umjetnikom, obračunati se s Nerudom i napisati pohvalu velikom čileanskom pjesniku Enriqueu Lihnu, a ispričat će i vlastito uhićenje u studenom 1973. Uz priču Buba koja u tri djela pripovijeda sudbinu trojice nogometaša, posebno je dirljiva priča Posljednji sumraci na zemlji u kojoj autor pripovijeda dekadentne noći koje je kao mladić proveo u Acapulcu s ocem bivšim boksačem.Nacistička književnost u Americi“Nacistička književnost u Americi bavi se svijetom krajnje desnice, a ipak većinu vremena govorim o ljevici. Govoreći o nacističkim piscima u Americi, zapravo govorim o svijetu, katkad junačkom no mnogo češće kukavnom, o književnosti općenito.” - R. Bolaño Mimo dva magnum-opusa, "Nacistička književnost u Americi" (1996) općenito se drži najuspjelijim djelom Roberta Bolaña. To je svojevrsna enciklopedija desničarskih pisaca: tvore ju kratki životopisi izmišljenih književnika, poklonika i gorljivih pristaša krajnje desnice, većinom iz Latinske Amerike, šačica njih iz Sjedinjenih Država, koji su prikazani kao šarolik niz zabludjelih mediokriteta, snobova, prevrtljivaca, narcisa i zločinaca.Telefonski poziviKako već imam četrdeset četiri godine, dat ću nekoliko savjeta koji se tiču umijeća pisanja priča. 1. Nikada ne pišite jednu po jednu priču. Pišete li jednu po jednu priču, iskreno govoreći, može vam se dogoditi da ćete jednu te istu priču pisati sve do smrti. 2. Najbolje je pisati po tri priče odjednom, ili po pet priča odjednom. Mislite li da imate dovoljno energije, pišite devet priča odjednom ili petnaest priča odjednom.  3. Pazite: iskušenje da pišete dvije priče odjednom isto je tako opasno kao predavati se pisanju jedne po jedne priče, a osim toga nosi u sebi zaraznu igru ljubavnih zrcala: dvostruku sliku koja stvara melankoliju. [. . .] 6. Pisac priča mora biti hrabar. Žalosno je to priznati, ali tako je. 7. Pisci priča obično se hvale da su pročitali Petrusa Borela. Ali zapravo je vrlo očito da većina pisaca priča pokušava oponašati Petrusa Borela. Velika pogreška: trebali bi oponašati Petrusa Borela u odijevanju! Međutim, stvar je u tome da o Petrusu Borelu zapravo ništa ne znaju! Ni o Gautieru, ni o Nervalu!  8. Mogli bismo se nešto dogovoriti. Čitajte Petrusa Borela, odijevajte se kao Petrus Borel, ali čitajte i Julesa Renarda i Marcela Schwoba, pogotovo čitajte Marcela Schwoba, a nakon njega prijeđite na čitanje Alfonsa Reyesa, pa onda na čitanje Borgesa.  9. Prava je istina da s Edgarom Allanom Poeom imamo i više nego dovoljno.  10. Razmotrite točku broj devet. Razmotrite je i razmišljajte o njoj. Još uvijek imate vremena. Trebali biste razmišljati o točki broj devet. I to ako je moguće – na koljenima.   Stranica: 291+224+198+271Jezik: ZagrebPismo: LatinicaStanje: Nova knjigaUvez: MekiGodina: 2015