Poljičke isprave II (iz Zbirke Aleksandra Poljanića)

Poljičke isprave II (iz Zbirke Aleksandra Poljanića)Priredio, transkribirao i transliterirao Mehmed Kardaš. Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH (Editio Memoria Bosniaca)Nakon što je 2021. godine izašao prvi svezak poljičkih isprava iz zbirke čuvenoga kolekcionara Aleksandra Poljanića koja se čuva u Specijalnoj zbirciNacionalne i univerzitetske biblioteke BiH u Sarajevu,  dočekali i drugi svezak koji donosi obradu novih stotinu dokumenata. Predstavljene su dosad neobjavljene i znanstvenoj javnosti nedovoljno poznate ćirilične isprave (u širem smislu te riječi) ranonovovjekovnog perioda koje govore o privatnom i javnom životu ljudi iz poljičkoga kraja i njihovih susjeda u splitskom zaleđu.Dokumenti koji čine drugu stotinu isprava iz Poljanićeve zbirke, po svojim su formalnim i sadržajnim karakteristikama, kao i u prvom dijelu zbirke, kupoprodajni ugovori, založnice, testamenti, knjižice računa / dugovanja, izjave, potvrde, kao i razni drugiugovori koji uglavnom rješavaju imovinsko-pravne odnose. Nekoliko dokumenata iz druge skupine pisano je dvojezično – na hrvatskom i talijanskom.To su uglavnom isprave generalnih providura nastale u Zadru i Splitu, a u njima se rješavaju pojedinisporovi među Poljičanima. Pismo kojim su pisaniovi dokumenti varijanta je zapadne ćirilice čija je široka upotreba – bosanskohumsko, dalmatinsko idubrovačko područje – proizvela regionalne pod-tipove. Ova brzopisna varijanta ćirilice u literaturi nosi različite nazive: zapadna ćirilica, bosančica,bosanica, a hrvatski povjesničari i filolozi najčešće je nazivaju hrvatska ćirilica. Važno je istaći da na dalmatinskom prostoru paralelno živi latinica, što potvrđuju brojna pisama u kojima dolaze potpisipisani latinicom, a ponekad i cijelo pismo. Kad je riječ o jeziku, za ove dokumenti se najčešće kažeda su pisani narodnim jezikom, s tim da slijede sintaksičke modele unaprijed zadanih pravnih formula.Tiskano u samo 250 primjerkaAleksandar Poljanić rođen je u Gradačcu 7. siječnja 1884., u obitelji Marka Poljanića, dobro obrazovanog činovnika među čijim se bliskim prijateljima isticao fra Grga Martić. Otac Marko preminuo je već 1895.; Aleksandru je tada bilo tek 11 godina, ali ipak je uspio steći dobru naobrazbu. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju, u Beču kao stipendist bosanskohercegovačke Zemaljske vlade studirao na Trgovačkoj akademiji, a izvjesno je vrijeme studirao i na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu. Po svršetku studija vratio se u Bosnu. Većinu radnoga vijeka proveo je u Sarajevu na mjestu direktora Zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu (od 1943. i generalni direktor). Sakupljanjem se zasigurno počeo baviti i prije, ali njegova je zbirka nastala ponajprije u sarajevskim godinama (1922. – 1945.). Sjedeći u upravi najvećega novčarskog zavoda Bosne i Hercegovine, Poljanić je raspolagao sasvim solidnim primanjima koja su mu omogućavala utaživanje kolekcionarske strasti. Stečena sredstva ulagao je u sakupljanje i čuvanje kulturnoga blaga, za razliku od nekih drugih bankara i poslovnih ljudi čiji će novac, uložen u dionice, poslije biti bačen u vjetar (Poljanić je posjedovao samo 84 dionice Zemaljske banke, a pojedini drugi direktori i deseterostruko više). U potrazi za raznovrsnim vrijednim predmetima Poljanić je vodio opsežnu prepisku, ali za širok kolekcionarski interes sarajevskoga bankara pročulo se nadaleko, pa su ljudi iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine navraćali k njemu i nudili mu najraznovrsnije predmete iz bosanskohercegovačke kulturne baštine. Poljanić sakupljeno kulturno blago nije sebično skrivao, nego ga je, štoviše, rado nudio na uvid zainteresiranim istraživačima, a ujedno je dijelove zbirke darivao javnim ustanovama. Prije svega, spomena su vrijedni njegovi višekratni darovi Jugoslavenskoj (Hrvatskoj) akademiji znanosti i umjetnosti, a osobito Akademijinoj Orijentalnoj zbirci, po kojima do danas ostaje jedan od najznačajnijih pojedinačnih darivatelja naše najviše znanstveno-umjetničke ustanove. U ovom je slučaju riječ o stvarnim Poljanićevim prijeratnim darovima, no zanimljivo je da se pojedini drugi dijelovi njegove otuđene zbirke u literaturi također spominju kao darovi. Možda je posrijedi neznanje,ali možda i nastojanje da se izbjegne spomen nesretne Poljanićeve sudbine…Nakon konfiskacije njegova je zbirka raspodijeljena i u najvećoj mjeri uklopljena u zbirke osam bosanskohercegovačkih javnih ustanova. Pojedini osobito značajni i vrijedni predmeti iz zbirke pod nerazjašnjenim su se okolnostima zagubili. Možda i najvredniji među takvima – četverostruki zlatnik bosanskog kralja Stjepana Tomaševića – nakratko se pojavio 1996., nakon čega je ponovno utonuo u nepoznato (na zagrebačkoj je javnoj aukciji prodan anonimnom ponuđaču za 235 tisuća kuna). Drugi dijelovi zbirke bili su dugo vremena zaboravljeni, pa je poznat gotovo bizaran slučaj jednoga Poljanićeva bankovnog sefa koji je do 1961. ostao zaboravljen. Budući da nije bilo ključa, sef se moralo nasilno otvoriti, a u njemu su tada, među ostalim, pronađene i povelja bosanskoga kralja Stjepana Tomaša iz 1459., bogata numizmatička zbirka te zbirka starih bosanskih knjiga tiskanih bosančicom. Naposljetku, vrijedno je i na ovom mjestu spomenuti da je Aleksandar Poljanić najvjerojatnije tijekom Drugoga svjetskog rata u trezoru Zemaljske banke pohranio čuvenu sarajevsku Hagadu, kao i druge vrijedne predmete iz zbirke sarajevskoga Zemaljskog muzeja. O spašavanju Hagade desetljećima su se raspredale ničim potkrijepljene teorije, koje su do danas prerasle u legende. Aleksandar Poljanić bio je osebujna osobnost koja je utisnula dubok trag i stekla goleme zasluge za kulturu narodā Bosne i Hercegovine, ali tijek povijesnih događaja pogurnuo ga je u dubok zaborav.     Stranica: 291Dimenzije: 22x28Jezik: SarajevoPismo: LatinicaStanje: Nova knjigaUvez: TvrdiGodina: 2022