Podvuchanya

Maksimilijan Vrhovac:Podvuchanya vu naj poglavitesheh vere iztinah, y naj oszebitesheh kerztchanzkeh dusnoztjah od preizvishenoga, preszvetloga, v prepostuvanoga gozpodina biskupa Makszimiliana Verhovacz od Rakitovcza ... vszem duhovnem paztirom y oztalem kerztchanzkem ovczam szvojem kakti vu zadnye volye odluki za duhovnoga napreduvanya odvetchinu szerdcheno predana. - Vu Zagrebu : Pritizkana vu Novozselzkoj szlovarniczi, 1822.Vrhovac, Maksimilijan, hrvatski biskup i političar (Karlovac, 23. XI. 1752 – Zagreb, 16. XII. 1827). Napustivši vojno zvanje, stupio je kao klerik u zagrebačko sjemenište. Studirao je filozofiju u Hrvatskom kolegiju u Beču, a teologiju je 1774. doktorirao u Bologni. Nakon zaređenja 1775. u Zagrebu, bio je profesor dogmatike na zagrebačkoj Akademiji i suplent bogoslovije, bilježnik Duhovnoga stola, kanonik Zagrebačkoga kaptola, čazmanski kanonik, rektor zagrebačkoga sjemeništa (1785) te rektor Centralnoga sjemeništa u Pešti (1786). Car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom 1787. Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih slobodnih zidara (član lože Prudentia) te ga je 1792. Ignjat Martinović optužio da je »šef jezuitizma u Hrvatskoj« i jedan od »glavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti«. Iako se obranio od optužbi, u procesu je uništio sve kompromitirajuće spise, između ostalog i dio svojega Diariuma. Potkraj XVIII. st. počeo je raditi na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Pošto je Dalmacija 1797. pripala Habsburškoj Monarhiji, pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije, a 1805. spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu zajedničkoga sabora potrebu uvođenja »ilirskoga jezika« u upravu. Banskim namjesnikom imenovan je 1809., te je, nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina iste godine, zajedno s Andrijom Dorotićem organizirao otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije. Osim političkom, bavio se prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga »ilirskog« jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik, pri čem je surađivao s Jernejem Kopitarom i Josefom Dobrovským. Stoga je 1794. kupio, od Johanna Thomasa von Trattnera, zagrebačku tiskaru u kojoj su bili tiskani kalendari, proglasi i prigodnice na hrvatskom jeziku. Istodobno je započeo skupljati stare knjige i rukopise i stvarati bogatu knjižnicu znatno obogativši biskupski arhiv, 1813. pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skuplja narodno blago, a u tu svrhu napisao je glazbenoplesni prikaz Pleszopiszen (1818). Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe (1800) i surađivao s Filipom Vukasovićem prilikom izgradnje Lujzinske ceste. Od 1806. bio je vlasnik Stubičkih Toplica te je svojim gradnjama znatno pridonio razvoju mjesta i lječilišta (1811). Pomogao je izgradnju zagrebačke Zakladne bolnice, a 1818. Sveučilišnoj je knjižnici darovao nekoliko tisuća knjiga. Jedna od njegovih najpoznatijih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan »Maksimir« (započeto 1787). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba. Dio njegova Diariuma (II, 1810–17., III, 1818–25) tiskan je u dva sveska 1987–2017., a rukopis se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Vodio je opsežno dopisivanje sa suvremenicima u Hrvatskoj i drugim slavenskim zemljama (sačuvano 15 svezaka), mnogima od njih bio je mecena, te se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti političkog i kulturnog života Hrvatske na prijelazu XVIII. i XIX. st.Stranica: 701Dimenzije: 11x18Jezik: ZagrebPismo: LatinicaStanje: Vrlo dobroUvez: TvrdiGodina: 1822