Nedjeljko Fabrio: Orfejeva djeca

Stajali su na obali zagazivši u vodu beskrajno moćne široke rijeke koja se, iz takta u takt, malo-pomalo, otkrivala pred njima i koja jedva da je ikamo brzala, nego je naprotiv tekla unaokolo, gusta, slojevita, presijavajući se kao nepomična morska dubina za čistoga okomitog ljetnjeg sunca, bez ijednog suvišnog rukavca u koji bi utekla kakva poskočna fraza ili obična, ljudska neozbiljnost, bez ijednog pomaka u prpošnost, negovještaja klika.To što je Orestea najviše prenerazilo (i što je, jednom davno kasnije, pokušao izložiti Wandi, ali bez ikakva uspjeha jer je umjetnost, pa odatle i sam govor o njoj, za razliku od svega drugog što postoji, na umjetan način napravljen dio prirode što je ovisan o hiru onog koji je tu prirodu voljan stvarati, jednako kao i o hiru onog koji je tu prirodu voljan primati) krilo se u gotovo fizičkom prisuću određene voljne, matematički zbrojive ili oduzimljive, neuhvatljive teksture od zvukovlja, koja se taložila u zraku i koja je nadomještala ne samo Oresteovu dosadašnju predodžbu o glazbi kao krasopjevu, nego i samo zbivanje na pozornici. Uhvatio je, naime, samog sebe kako je uhvaćen glazbom, potom kako je i sam uhvatio glazbu što mu se činila neuhvatljivom i kako mu, naposljetku, više nije stalo do toga razumije li »sadržaj« što pokreće likove i opravdava njihove čine, kao primjerice u prizoru na začaranom jezeru ili u Klingsorovu dvorcu, odnosno dokučuje li uopće i barem malo čar Velikoga petka. Nego mu glazba nametne svoju, unutrašnju sliku (…)«Nedjeljko Fabrio: “Vježbanje života”Stranica: 396Dimenzije: 15,5 x 23,5Jezik: ZagrebPismo: LatinicaStanje: Nova knjigaUvez: TvrdiGodina: 2008