Glumac... je glumac... je glumac

Zijah A. Sokolović: Glumac... je glumac... je glumacŽivot sam proveo s glumcima, pričajući priče kroz njih. O njihovoj iskrenosti ovisila je vjerodostojnost svega što sam radio, i svašta sam s njima doživio, ali samo su me dvojica mimo moje volje uspjela uvući u svoju igru. U Beogradu 1975., u blizini Ateljea 212, zaorilo se: „Vojničeee!” Prepoznao sam glas i znajući što slijedi ubrzao. No sustiglo me još glasnije: „Voooojničeeeeee!” Stao sam i pogledao na drugu stranu, odakle mi je glumac Bata Stojković mahao da priđem.Publika se u trenu okupila. Prešao sam ulicu, stao pred Batu, a on je iz novčanika izvukao hiljadu dinara i teatralno ih gurnuo u džep mog vojničkog šinjela. „Evo, neka se nađe!” rekao je glasno. Narod je zapljeskao, a on im se naklonom zahvalio, mahnuo mi i otišao niz ulicu.U Zagrebu 1979., u podrumskoj sali na Trgu žrtava fašizma, na scenu je izašao glumac Zijah A. Sokolović i počeo me vrijeđati: „Zašto ste sjeli tu, u prvi red, kao da ste neka važna ličnost. Pogledajte, najgluplji uvijek sjede u prvim redovima. Lijepo obučen, a glup.“ Nakon uvreda slijedio je izljev ljubavi, a zatim ruganje jer sam povjerovao u ljubav. I tako u krug, kao u nekom oceanskom valu gdje ne znaš što je gore a što dolje, što je stvarnost, što iluzija.S predstave Glumac... je glumac... je glumac izašao sam ošamućen, snažno žudeći da čovjeku kojega ne poznajem opsujem mater. Umjesto toga, otišao sam do njega i ponudio mu ulogu u filmu Samo jednom se ljubi.Rajko GrlićStranica: 230Dimenzije: 13.5x20Jezik: Beograd | PodgoricaPismo: LatinicaStanje: Nova knjigaUvez: MekiGodina: 2024