Daniel P. Walker:Spiritualna i demonska magija od Ficina do Campanelle

Na racionalizmu utemeljeno novovjekovno mišljenje postavlja se od samih svojih početaka, a napose nakon "doba svjetlosti", bitno negativno prema svim tzv. okultnim umijećima i pseudo-znanostima, pa tako i prema magiji. Rezultat takva odnosa očituje se između ostalog i u definiciji magije, što je nalazimo u mnogim enciklopedijama i udžbenicima, prema kojoj je ova tek primitivan oblik ponašanja karakterističan za primitivne civilizacije.

No, kriza svijeta, uglavnom proizišla iz krize onog svjetonazora što se temelji na novovjekovnoj matematički ustrojenoj prirodnoj znanosti, nametnula je sredinom 20. stoljeća potrebu za preispitivanjem pretpostavki novovjekovnog doživljaja svijeta, potrebu za istraživanjem njegove geneze, a to znači i onih misaonih obrazaca u kojima se taj svjetonazor konstituira, što se zbiva u razdoblju humanizma i renesansne.

Ta revizija obrazaca mišljenja pa onda i djelovanja, do koje dolazi u drugoj polovici 20. stoljeća, prije svega zahvaljujući nekolicini povjesničara filozofije kojima pripada i Daniel Pickering Walker, doprinijela je uspostavljanju kritičkog stava prema onakvom historiografskom pristupu, koji je ogromna područja ljudskog iskustva odbacivao kao puko praznovjerje i neki "mračni" ostatak srednjeg vijeka, tragajući u svekolikom manifestiranju duhovnog života renesanse samo za elementima novog i, iz perspektive radikalnog prekida sa starim, iz svih oblika renesansnog života izdvajao isključivo one misaone oblike koji će biti karakteristični za novu prirodnu znanost, ostajaći tako svagda "prekratak" da razriješi zamršeno klupko misaonih tokova renesanse i začetaka nove prirodne znanosti.