Ćamil Softić: Kako pjevati sad

Naučnom tretiranju dječije književnosti kod nas se uvijek prilazilo nekako bojažljivo, s pojačanim oprezom tako da je ona stavljana na marginu tzv. književnosti za odrasle, koja, eto, „više vrijedi“. Prvi kamen spoticanja nauke o književnosti bio je – a bit će izgleda još dugo – terminološko određenje „dječije književnosti“ i „književnosti za djecu“. Koplja se i dalje lome oko toga je li riječ o sinonimima ili pak o namjeni. Upravo ta dilema, dječiju književnost / književnost za djecu čini nekako manje važnom. Zarovimo li pak dublje u ovu književnost (ma koju od ove dvije terminološke odredbe tretirali), mogli bismo načiniti čitavu studiju o tome da li je ona namijenjena samo djeci ili djeci u odraslima, budući da je pišu odrasli. Dodatno bismo, smatramo, zakomplicirali kontekstualizirajući i književost za djecu koju pišu djeca. Ćamil Softić je svojom poezijom olakšao posao teoretičarima književnosti za djecu pomirivši u svojim pjesmama ovaj konflikt sa ozbiljnim pjesnikom u sebi na način da svojim prvim zbirkama Sunčani zavežljaji i Kako pjevati sad, legitimira sebe kao pjesnika koji i ima i umije šta kazati tzv. odraslim čitaocima, a da potom zbirkamaZaljubljeni jarac i najnovijom zbirkom Ja sam malko radoznalko, pokaže vrhunski artizam koji ovu dilemu smješta bez problema u sintagmu univerzalna književnost.Stranica: 86Jezik: TuzlaPismo: LatinicaStanje: DobroUvez: MekiGodina: 1995