August Šenoa : Karanfil sa pjesnikova groba

Vani je zima. Sjever siječe nemilo motajući krupne pahuljice po ulicama, snijeg do koljena, s krova vise ledene svijeće. Kruta i ljuta, prava i zdrava je zima. Ja sjedim u svojoj sobi sam kraj plamteće peći, sjedim sam i prebirem malu žutu knjižicu. Malena je, ali puncata i mojemu srcu mila. To sijeva, to gori, to plamti, gotovo misliš da plamen iz požutjele hartije liže. Deset puta proštio sam te vrstice i opet ih čitam. Tu ima duha, ima srca. A znate l' tko je napisao tu malu siroticu? Nesretni "jezični doktor", kako Kranjci fiškalu vele, nesretni Franjo Prešern. A znate li čija je bila? Prešernova. No je l' čudo da mi je mila? Gle, među žutim listovima i cvijetka! Karanfil je, mislim, ili je bar bio. Ubogi cvijetak! Kako je stisnut, kako je žut! I nije šala. Dvadeset godina drijema u tom papirnatom grobu. Nekad da, nekad je sjao i cvao. Milota ga je gledati bilo. I ja sam ga vidio. Koli rumen, koli pun, kako se je milo zibao o vjetriću, kako je na njem treptjela rosa. Takav bijaše - protekla tomu prošle jeseni dvadeseta godina - a cvao je u Kranju na Prešernovu grobu. Bože moj! Kako se to mijenja u svijetu! Da, i mi smo kao i cvijeće: pupolj, cvijet, uvelina - djevojka, žena, baba, da mi prostite. Gledam ga i gledam. Zimska je noć; oko mene mir, vatra praska, drobni plamečci skakuću po bukovoj kladi, svjetiljka dršće na stolu preda mnom, iz moje pameti uzvijaju se ugasle, blijede slike, i postaju življe i rastu. I moj karanfil kanda se rumeni, kanda cvatući diže glavicu, kanda govoriti želi. Govori, cvjetiću, govori, nek te slušaju dobri ljudi! Neće to biti umna priča natanko predena i fino brušena; bit će to šaka riječi onako bačena u svijet na dobru sreću, a iz mladih dana. Šta je da je, od srca je. Pa to nije zlo. Bijah đak, vesela vragoljasta krv. Ni bijesa nijesam se bojao - samo se ženskih plašio strahovito premda su mi pod nosom već cvjetali prvi brčići. Dolazio sam često u društva. Naša jeunesse doree dizala je visoko svoje makove glave čevrljajući o kakvu vis-a-visu s ozbiljem s kakvim diplomati raspravljaju istočno pitanje; makove glave "pravile su furore", a ja sam, međutim, kvario četvorke ili sam, znojeći se, šuteći sjedio kraj svoje plesačice kod kotiljona. Poslije promijenilo se, dakako, i to. Briga nijesam imao nikakvih, šala puna torba, a svojih zlatnih ne bih prodao ni za carevu krunu. Gradio sam i stihove. Valjda znate šta je onakav mlad stihotvorac komu se tlapi prvi put o idealu. Ne mislim da ima smješniji stvor na svijetu što takav mladi vilin sin, koji na rubu svoje školske knjige gradi šepave sonete ili, idući ulicom, redovito posrne kad god se sastane sa svojim konkretnim idealom kad se vraća od podnevne mise. Baš takav bio sam i ja; hvala bogu te nijesam svojih tadanjih pjesničkih plodova tiskati dao. Učenje baš mi nije mnogo muke zadavalo, preskočio bih sve to, štono se veli, skokom. Ali, govoreći bez obzira na ženske, bijah nemirne upaljive krvi, a duša mi se krilila u svijet - u široki svijet. Oprostite mi te karakteristične opaske sa školske klupe. Nijesam već đak, neću ih ni đački pripovijedati, a nije neugodno sjećati se poezije onog zlatnog doba života koje žalibože ne traje duže od leptirova vijeka, za koga u čovječjem srcu niču najplemenitiji osjećaji koji su kod zrelijih ljudi u naše nemedicejsko doba vrlo rijetki. Valja mi reći i to da su te crtice upravo potrebite za moju nečešljanu priču koju će možda koji veleučeni sudac in poeticis badava kušati mjeriti svojim teoretičkim rifom. Stvarca napokon nije nego priča "o zabludjeloj ovci". Naš krivonosi direktor - nos mu se nagibao nalijevo - dođe jednog dana obrijan među nas, bučnu čeljad, koja je brujila u kući na Trgu svete Kate, nad kojom je zaonda visila dvoglava crna ptica kao nad kakvom trafikom, premda se ondje nije prodavao burmut već svjetska mudrost. Dođe, rekoh, direktor, zažmiri jedanput, nakašlja se dvaput, pljunu triput i zabode svoj šiljati nos visoko u zrak kao pijevac kad se napije. Valja reći da nam taj feljbaba germanizacije nije osobito u volji bio, nije toliko zbog krivog nosa već jer je bio po ćudi Torquemada en miniature. Zbog njega zamrzio sam bio na pjesme veseljaka Horacija. Krivonosi Torquemada raskrajao nam je plodove toga dvorskoga pjesnika obično popodne za sparnih ljetnih dana, povrativ se nakićen od kakva kanoničkoga objeda te nas znao namučiti dozlaboga. Jednu jedinu stranu Horacija komentirao nam je potanko: pivnice, boce, zdravice rimske i razne vrsti latinskoga vina. Velezanimljiva bijaše njegova rasprava o razlici među falernskom kapljicom i bukovcem...Stranica: 182Jezik: ZagrebPismo: LatinicaStanje: OdličnoUvez: TvrdiGodina: 1997