Kuharica na njemačkom iz 1918 godine autorice Katharine Prato

Katharina Prato (rođena 26. veljače 1818. u Grazu kao Katharina Polt , † 23. rujna 1897. ibid) bila je pseudonim austrijske autorice kuharske knjige Katharina Pratobevera.

Bila je kći privatnika i udala se u dobi od 38 godina. Eduard Pratobevera (1811.-1857.), Rođak Adolfa Pratobevera von Wiesborna (1806.-1875.) I (od 1851.) privremeni direktor arhiva i kabineta novca i antikviteta u Državnom muzeju u Štajerskoj Joanneum . Iz obiteljskog imena "Pratobevera" potječe svoj pseudonim "Prato". Budući da je njen suprug imao problema sa želucem, počela je smišljati i zapisati recepte. Eduard Pratobevera umro je nakon samo godinu dana braka. Godine 1861. udala se za njegova prijatelja iz djetinjstva Josefa Scheigera ( 1801–1886 ), ravnatelja pošte i kustosa Štajerske i Koruške te ga pratila na poslovnim putovanjima, skupljajući recepte za kuhanje iz gostionica. Nakon što je 1872. godine mobilizirala svog supruga, objavila je i pod imenom Katharina Edle von Scheiger.

Katharina Prato pridavala je veliku važnost usmjeravanju svoje kuharske knjige Süddeutsche Küche na praksu i njenom formuliranju posebno razumljivim za početnike:
Svoje književno umijeće stekla joj je titulu "pisca kao kuhara". Te su karakteristike njezinu kuharsku knjigu učinile austrijskom prodajom.

Prvo izdanje Leykam je objavio u Grazu 1858. godine i sadržavalo je 348 stranica. Kasnija izdanja u Styria Verlagu proširivala su se i nadograđivala sve više i više, tako da su 76. / 77 Izdanje je konačno imalo 1048 stranica. Kuharska knjiga također je prevedena na nekoliko jezika. Godine 1931. očuh Viktorine Leitmaier dao je kratku verziju Malog Prata. Kuharska knjiga za malo domaćinstvo . Nakon Drugog svjetskog rata, južnonjemačka kuhinja ponovno je izdana pod naslovom Veliki prato .

Osim svoje kuharice, napisala je i jedan od prvih vodiča za kućanstvo , Kućanstvo . Vodič za žene i djevojke svih razina i društveno je predan kao osnivač udruge "Volkskuche" i udruge "Frauenheim". Osnovala je i žensku školu i nekoliko vrtića.

Tijekom svog života dobila je zlatnu medalju povodom izložbe Kuhanje i kućanske potrepštine u travnju 1897. u Badenu kod Beča . Daljnja priznanja zlatnim medaljama na izložbama kulinarskih umjetnosti u Trstu 1898, Beču 1906 i Ostravi 1909 dodijeljena su joj tek nakon smrti.
Knjiga je dobrom stanju, ali nedostaje prva unutarnja strana sa naslovom.