Putovanja po mojoj sobi : Xavier de Maistre

Okolnosti u kojima je Xavier de Maistre u svojoj trideset i prvoj godini napisao ovaj roman, izvan konteksta književnih ambicija, posve su atipične. Kao aristokrat koji je izabrao vojnički poziv, služio je kao časnik u sardinijskoj vojsci dok se nije našao u vrtlogu revolucije. Ne želeći služiti republici, izbavio se prešavši u Italiju. Upravo u Italiji, dok se nalazio u garnizonu u Torinu, bio je zbog sudjelovanja u dvoboju zatočen u svojoj sobi na vrijeme od šest tjedana. Tom prilikom izmislio je neobičan način evazije: napisao je roman da bi ograničenje svog položaja pretvorio u dobitak.

Jednostavno, prepuštajući se mašti otvorene duše, slobodnih misli i osjećaja, ispisao je lucidno i lepršavo djelo satkano od digresija, dosjetki, usklika i anegdota. Stvari u sobi: namještaj, pismo, portret, sasušeni cvijet ili uspomene na ljubljenu ženu – sve je oslikao sanjarski poetično, uz profinjenu šalu i sjetan osmijeh.

Iako je u životu puno putovao, od Italije do Rusije, gdje je ratovao i kasnije živio i umro, Xavier de Maistre poručuje dobronamjernom čitatelju da uživa u svojem okruženju, u malim stvarima i ljudima, da u naoko dosadnoj svakodnevnici, uoči i otkrije "čudesan svijet".

Unatoč svom vojničkom pozivu, de Maistre je intimno bio više znanstvenik, pjesnik i filozof. Napisao je nekoliko radova s područja kemije, sudjelovao je u letu balonom godinu dana nakon braće Mont-golfier. Sudeći po dualističkoj teoriji koju iznosi u svom romanu, o životinji i duši u čovjeku, de Maistre je naginjao skeptičnom svjetonazoru prosvjetiteljstva, dok sam roman zastupa svojevrsnu, kako će reći Gaston Bachelard, proto-romantičnu "poetiku sanjarije" koja se tek vrlo posredno oslanja na realno i iskustveno okružje.