Izabrani spisi - Vuk Stefanović Karadžić

Karadžić, Vuk Stefanović, srpski jezikoslovac, folklorist i etnograf (Tršić, 26. X. 1787 – Beč, 26. I. 1864). Nije prošao redovito školovanje, nego je bio samouk. Nakon sloma srpskog ustanka otišao je 1813. u Beč, gdje se upoznao s J. Kopitarom, koji će ga godinama pomagati i upućivati u jezikoslovni rad, ali ga i koristiti za ciljeve austrijske politike prodora prema središnjemu Balkanu, odnosno okupljanja »južnih Slavena« pod austrijskim pokroviteljstvom, koje je uključivalo i njihovo kulturno i jezično okupljanje. God. 1814. objavio je Malu prostonarodnu slavenoserbsku Pesmaricu i Pismenicu srbskoga jezika. Između 1834. i 1841. obilazio je Crnu Goru, Dalmaciju, Slavoniju, Srijem i civilnu Hrvatsku i prikupljao jezično i folklorno blago, ali da bi ga objavio pod srpskim imenom. Od 1825. živio je uglavnom u Beču. Za srpski jezik nesumnjive su njegove zasluge: uveo je u književnost živi pučki jezik štokavskoga govora, reformirao ćirilicu, pojednostavnio pravopis na fonološkoj osnovi, a proklamirana načela primijenio je u praksi (Srpski rječnik, 1818. i 1852., prijevod Novoga zavjeta, 1842). Njegov pravopis i »narodni jezik« srpski je vlada uvela 1868., nakon Karadžićeve smrti. S druge strane Hrvati su, stiješnjeni između austrijskoga, madžarskoga i ubrzo talijanskoga imperijalizma, u svojem vlastitom jezičnom razvoju donekle surađivali s Karadžićem, ali su time otvorili put jezičnom pritisku srpskoga, koji je u Hrvatskoj trajao veći dio XX. st. U svojim radovima Karadžić je negirao postojanje posebnoga hrvatskog naroda (»Srbi sva tri zakona«), a hrvatsko jezično blago (iz starih rječnika i živih govora) kao i hrvatsku pučku književnost objavljivao je pod srpskim imenom.