Enrique Vila-Matas: Pariz nikada ne spava

Odlično očuvana kao nova knjiga, iz osobne biblioteke. Prvi vlasnik.

Enrique Vila-Matas
Pariz nikada ne spava

zdavač: Edicije Božičević
Godina izdanja: 2016.
Prevoditelji: Ana Marija Drmić Janeš i Matija Janeš
Urednik: Josip Ivanović
Dizajn naslovnice: Branimir Vorberger
Broj stranica: 246
Format: 13 x 20 cm
ISBN: 978-953-7953-60-7 meki uvez s klapnama

Roman Pariz nikada ne završava, prvi put objavljen 2003. kao dio poznate Vila-Matasove tetralogije o „književnim patologijama“, pripovijeda o piščevim formativnim godinama u Parizu 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Ostajući vjeran formalnom eksperimentu i avangardnom duhu, autor nam predstavlja roman koji je ujedno i predavanje na kojem se ironijski obrađuje tema spisateljskog šegrtovanja. Pripovjedač je, kako mu zamjeriti, odabrao Pariz kao grad u kojem ima postati piscem, a prva će mu učiteljica biti ujedno i stanodavka, Marguerite Duras. Galerija likova nastavlja se kroz povijesne ličnosti, mahom pisce i umjetnike koji se, međutim, u ovoj Vila-Matasovoj fikcionalnoj igri pretvaraju u nešto nalik mitološkim junacima. Središnje mjesto među njima zauzet će Ernest Hemingway, koji je nadahnuo i više od samog naslova romana. I tako, izrađujući gusto intertekstualno tkanje, u kojemu ne nedostaje ni uzbudljivih zbivanja, humora niti pankerskog duha, autor još jednom ocrtava zapadni književni kanon. Roman je to u kojoj književnost piše o književnosti, a čitatelj postaje pisac u novoj književnoj epohi. Vila-Matas nije tek jedan od njezinih sjajnih tumača, nego i njezin originalni graditelj.

„Vila-Matas, danas učitelj hispanskih pisaca, pošao je na inicijacijsko putovanje 1974. i njegov je ironičan i čudesan roman opis, ovlaš fikcionaliziran, dvaju godina što ih je proveo u tom gradu (…) Nažalost, Pariz nikada ne završava broji samo dvjesto stranica. Ostaje mi zadovoljstvo, ali i želja da tako zavodljiva priča nikad ne prestane.“
Jonathan Beckman (The Literary Review)

„Vila-Matas je u romanu Pariz nikada ne završava umio točno izraziti suvremeni osjećaj da postoji prirodna veza između stvarnosti i fikcije. Drugim riječima, umio je „fikcionalizirati“ ja i stvarnost u vrlo uvjerljivim književnim terminima. Pariz nikada ne završava prema mojem mišljenju jedan je od najboljih primjera onoga što smatram osvajanjem pripovjedne proze.“
Andrés Sánchez Robayna, prilikom odabira 25 najboljih knjiga na španjolskom jeziku u zadnjih 100 godina (Letras Libres, 2010.)