KAJ - JUČER I DANAS: OGLEDI O DIJALEKTOLOGIJI I HRVATSKOJ KAJKAVŠTINI

Prodajem knjigu „Kaj - jučer i danas: ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini" s kartom narječja i bibliografijom, autor dr. sc. Mijo Lončarić istaknuti hrvatski jezikoslovac, dijalektolog, kajkavolog, kroatist i lingvist,

jezik: hrvatski,
broj stranica: 287,
uvez: meki uvez,
format: 14 x 20 cm,
izdavač: Tiskarsko-izdavački zavod "Zrinski", Čakovec,
godina izdanja: 1990.

Knjiga je očuvana u dobrom stanju, na zahtjev šaljem i dodatne fotografije. Napomena: Iz knjižnice, službeni otpis.
Preuzimanje na adresi u Zagrebu, a za ostatak Hrvatske šaljem poštom ili preko Tisak kioska tj. kako se već dogovorimo.
Postoji mogućnost slanja u inozemstvo.
Obećajem vrhunsko pakiranje i zaštitu pošiljke kako bi se ista zaštitila, a izbjeglo oštećenje prilikom transporta i tijekom uobičajene manipulacije pošiljke.
Plaćanje uplatom na tekući račun ili pri primopredaji.
Kontaktirati me molim Vas možete u inbox i/ili na +385 99 230 94 15, pogledajte i druge moje oglase, hvala lijepa.

Kratak opis:
U knjizi su skupljeni uglavnom dijalektološki radovi o kajkavskoj riječi, pisani za stručnjake, ali i za širi krug čitatelja. Sustavi u dijalektologiji, Dijalektologija i dijalekti u školi, Naglasni tipovi, Akustičko ispitivanje, Živa imena, O razvitku, Slavonija prije migracija, Pokuplje i Bela krajina, Gradišćanski kajkavci, Sjeveroistočna kajkavština Istočno Međimurje, Pregrada i okolica, Kriški kraj, Kalničko-bilogorska štokavština.

Kajkavsko je narječje jedno od triju hrvatskih narječja kojima se služe Hrvati unutar Republike Hrvatske, ali i izvan nje. Područje na kojem je kajkavsko narječje zastupljeno obuhvaća sjeverozapadni dio i središnji dio Hrvatske, odnosno teritorij oko Zagreba, Turopolje, Žumberak, Prigorje, Moslavinu, Pokuplje, Podravinu, Međimurje, Hrvatsko zagorje te Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavski se dijalekti mogu čuti primjerice u Mađarskoj, Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj. Rasprostranjenost kajkavskog narječja prikazano je na karti koju izrađuje Mijo Lončarić.

Zbog sličnosti nekih dijalekata kajkavskog narječja i slovenskog jezika postojale su brojne dileme koje su se uglavnom ticale pitanja odakle zapravo potječe kajkavština, dakle „problem se uglavnom svodio na to je li ono u početku svojeg razvitka bilo dio slovenskog ili hrvatskog“ (Lončarić 1996.: 15). Ipak, istraživanjima je dokazano kako kajkavsko narječje pripada hrvatskome jeziku. Od početka njegova proučavanja do današnjih dana dolazi do mnoštva promjena zbog izloženosti utjecajima čakavskog i štokavskog narječja, kao i brojnih migracija, što rezultira gubitkom pojedinih starih obilježja. Bez obzira na to, u govoru lokalnih zajednica ostaje mnoštvo obilježja tipičnih za kajkavsko narječje vrijednih proučavanja.

Po klasifikaciji kajkavskih dijalekata Mije Lončarića, koja je još uvijek dominantna, razlikuje se 15 dijalekata kajkavskog narječja: središnjozagorski, samoborski, varaždinsko-ludbreški, međimurski, gornjsutlanski, plješivičkoprigorski, turopoljski, vukomeričko-pokupski, donjolonjski, sjevernomoslavački, gornjolonjski, glogovničko-bilogorski, podravski, goranski, donjosutlanski. (Lončarić 1996.).

O autoru
Lončarić je rođen je u Reki, kod Koprivnice, a studij jugoslavistike i germanistike završio je u Zagrebu. Dva puta bio je Humboldtov stipendist. U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje radio je od 1973. godine do odlaska u mirovinu. U dvama navratima bio je ravnatelj, odnosno predstojnik Zavoda za hrvatski jezik te obnašatelj dužnosti ravnatelja tadašnjega Hrvatskoga filološkog instituta.

Do pred kraj života aktivno je sudjelovao u pisanju Turopoljskoga rječnika, a nedovršena je ostala i njegova velika monografija o kajkavskom narječju u kojoj je sažeo sve svoje znanje o kajkavštini prikupljano iscrpnim terenskim istraživanjima po cijeloj kajkavštini. Njegova „Karta kajkavskoga narječja“ najpreciznija je karta kajkavskoga narječja.

Bio je član Organizacijskoga odbora znanstvenih skupova o hrvatskim dijalektima u organizaciji JAZU-a/HAZU-a, a potom u suorganizaciji HAZU-a i Instituta za hrvatski jezik te potpredsjednik Odbora za dijalektologiju HAZU-a. Bio je i član Hrvatskoga povjerenstva za Općeslavenski lingvistički atlas.

Kao voditelj nacionalnih projekata “Hrvatski književni jezik” i “Hrvatskoga dijalektološkog (jezičnog) atlasa” želio je hrvatski jezik dignuti na razinu velikih svjetskih jezika. S tim je ciljem okupio skupinu mladih istraživača koje je naučio kako istraživati na terenu, ali i kako opisati pojedini govor/skupinu govora.

Njegova su nastojanja da hrvatska dijalektologija bude prepoznata kao reprezentativni dio hrvatskoga jezika katkad prelazila i u sferu aktivizma te je smatran velikim inicijatorom prepoznavanja hrvatskih mjesnih govora kao nematerijalne kulturne baštine, ističu iz Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u kojem je proveo dobar dio radnog vijeka.

Iz njegove znanstvene bibliografije izdvajaju se temeljna djela hrvatske dijalektologije, ali i standardologije: „Kaj jučer i danas. Ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini s bibliografijom i kartom“, „Kajkavsko narječje“, „Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika“ (u suautorstvu), „Hrvatski školski rječnik“ (u suautorstvu), „Priručnik za pravilno pisanje“ (u suautorstvu), „Hrvatski jezični savjetnik“ (u suautorstvu) te mnoga druga.
Izvor: telegram.hr