Robert Pinget: Inkvizitorij

13.5x20.5 cm,
meki povez,
438 str.

Roman Roberta Pingeta Inkvizitorii zrelo je i originalno djelo, koje, uza svu neobičnost svoje grafije i same metode pripovijedanja, intenzivno zaokuplja čitaoca omogućujući mu da prodre gotovo do dna unutarnjeg svijeta čovjekova, čak i u njegovu podsvijest. Sam naslov, simbolična kovanica od riječi inquisition (mučenje) i interrogatoire (preslušavanje) govori o načinu na koji je pisac odlučio da traži istinu: kao u Kafkinu Procesu, neki bezlični istražitelji, za koje se ne zna ni tko su ni u čije ime ispituju, postavljaju - pismeno - pitanja starom gluhom slugi u jednom dvorcu, iskoristivši za to sasvim beznačajan povod: tajnik njegovih gospodara nestao je iz dvorca i nije se vratio. I ne samo da ne znamo tko su ti "istrazitelji", ne znamo čak ni koliko ih ima: koliko to "istrazitelja" ispisuje ceduljice s pitanjima na koja treba da odgovori stari gluhi sluga, pitanjima koja su naoko posve besmislena te se zapravo i ne zna na što smjeraju. A gluhi sluga odgovara, odgovara do iscrpljenja, dolazi u kontradikcije, buni se, protestira, pokušava da laže i da prešućuje, ali ipak odgovara, zalazeći u najsitnije pojedinosti, opisujuci u detalje pojedine prostorije u dvorcu, namještaj, ulice u obližnjem gradu, ljude koji su dolazili u dvorac, svoje gospodare; odgovara naoko nepovezano, kao sto su i pitanja nepovezana, ali u stvari upravo s balzakovskom preciznošću, i uvodeći, poput Balzaca, u ovo pričanje bez određene fabule na stotine ljudi. Tražeci neprestano sve nova i nova objašnjenja, "lstražitelji" nastoje da oslobode sjećanje svjedoka svih taloga zaborava i da ponište perspektivu što je daju lični, osjećajni faktori. Na taj se način vrši preslušavanje, ali kako su sva svjedokova objašnjenja i svi njegovi odgovori na neki način iznuđeni, to se preslušavanje pretvara u mučenje. Istražitelji postavljaju slugi zamke i stupice, hvataju ga u lažima i kontradikcijama, inzistiraju na nekim neodređenim optužbama zbog nečijeg homoseksualizma, uživanja droga i kojekakvih drugih poroka, pa tako ispada da se istraga ne vodi u ime zakona nego u ime morala. A u stvari, ne radi se ni o moralu ni o zakonu, ni o zločinu ni o moralnom prekršaju, već o postupku koji treba da dovede do istine. Nastojeći da obore svjedokovu instinktivnu obranu, "istrazitelji" hoće da ga prisile da govori istinu i samo istinu, i to isključivo zbog same istine. Ali kako "istina nema granica, ili, ako hoćete, nikada nije potpuna", do kraja se postavlja pitanje je li sluga rekao sve što je znao i je li uopće mogao reći sve što zna, to više što ni sami "istrazitelji" ne znaju zapravo u kom pravcu treba da povedu tu svoju potragu za istinom. Svojim smislom za otkrivanje nepoznatih strana ljudske psihe, sposobnošću da se udubljuje u najtajnije zakutke ljudske duše, svojim izvanrednim osjećajem za hu-mor i sugestivnošću opisa, Robert Pinget je nedvosmisleno dokazao vitalnost tzv. "antiromana", pokazavši kako se i tom metodom može stvoriti djelo koje postaje sve zanimljlvije što se duže čita i koje, svojom problematikom i misaonošću, gotovo obavezuje čitaoca da ga, pošto je došao do posljednje stranice, još jednom pročita.