Priče o običnom LUDILU - Čarls BUKOVSKI / Prevela: Nina ŽIVANČEVIĆ

- Izdavač : "Prosveta" , Beograd , 1982.
=
- Recenzent : Milan OKLOPDŽIĆ
=
- Korektori : Divna KLANČNIK , Nada TOMIČEVIĆ
=====
- Sadržaj i kompletna unutrašnjost bez obilježavanja.
Kompaktno stanje knjige.
Tragovi godišta najviše izraženi na koricama.
==========
Zbirke "Priče o običnom ludilu" i "Najljepša žena u gradu i druge priče" prvi put su objavljene 1972. i to zajedno, pod naslovom "Erections, Ejaculations, Exhibitions, and General Taies of Ordinary Madness", a desetak godina kasnije svaka zasebno. Kao i mnoga druga njegova djela, ove priče tematiziraju piščev nekonformizam kao (uglavnom pasivni) prosvjed protiv društvenog besmisla; karnalnu ljubav kojom se nerijetko nastoji ispuniti duhovna praznina; samoću, kojoj pisac tobože teži ali je teško uspijeva pronaći, duboko svjestan daje ona bijeg, kao što je bijeg i alkohol - piščev zaštitni znak i redovit lajtmotiv - a bijeg je i ludilo, koje nerijetko služi kao jedina čvrsta točka oslonca.
»Ludilo? Naravno. A što nije ludilo? Zar život nije ludilo? Svi smo navijeni poput igračaka... nekoliko navoja opruge, malo trčimo, hodamo uokolo, radimo planove, idemo na izbore, kosimo travu... Kakvu-takvu utjehu našao sam u piću, klađenju i seksu, i u tom smislu isti sam kao i svaki drugi pripadnik zajednice, grada, nacije; razlika je jedino u tome što meni nije stalo da 'uspijem', nisam htio obitelj, dom, pristojan posao i slično. I eto me tu: ni intelektualac ni umjetnik... visim u nekom međuprostoru i mislim da bi to mogao biti početak ludila...«
Charles Bukowski, odnosno njegov omiljeni alter-ego Henry Chinaski, iz petnih se žila trudi ostati sam i neometan, izoliran i uljuljan, daleko od gomile, daleko od ljudi. Daleko od obitelji. Kada u nekoj priči i uspije stvoriti privid »normalnog« obiteljskog života, na scenu stupaju bogovi »ex machina«, ne zato kako bi junaku pomogli da sačuva teško stečenu sreću, nego zato da i njega i nju, pa i čitavi grad, pretvore u prah i pepeo, ako treba i hidrogenskom bombom.
Iako Bukowski najčešće piše o samom sebi, jednako je važno i to što istodobno izostavlja najbliže. Njegov svijet je svijet pojedinca uvjerenog da život u zajednici donosi bol pa najviše što može učiniti jest spriječiti patnju, i sebi i drugima, kojima bije i sam neminovno nanio. Miran život u samoći, iako ispražnjen od ljubavi, bolje je rješenje od patnje u zajednici, u obitelji, takozvanoj osnovnoj stanici društva koja ne uspijeva ispuniti svoju glavnu zadaću: pripremiti potomstvo za samostalan i skladan život, za ostvarenje snova, za ostvarenje Američkog sna.
Istog onog sna po koji su krenuli Henry i Kate na brodu za Ameriku. A koji se kasnije nasukao na obalama južne Kalifornije, gdje danas u ugaženoj travi leži siva kamena ploča s imenom njihova jedinca i jednom jedinom porukom: »Don't Try«. (Zoran Tomić)