PAROLE Come SABBIA :Reconti per Anna e le sue amiche-Ezio FRANCESCHINI

- Editrice Vita e Pensiero , Milano , 1965.
=====
- 219 str.
- Meki uvez
- Format : 13,5 × 19,5 cm
=====
- Sadržaj i kompletna unutrašnjost bez obilježavanja , osim jednog pečata na prvoj praznoj stranici.
Kompaktno stanje knjige.
Manji , zanemarivi tragovi godišta vidljivi na koricama.
==========
Priče autentičnog pisca kao što je Ezio Franceschini reproduciraju vječnu ljudsku priču: želju za beskrajnim dobrom i suptilno iskušenje pristajanja na kompromise i lukavstva. Jednostavne priče za jednostavne duše, jer čistoća srca spašava život.
U pričama Ezia Franceschinija uvijek se otkrivaju osobine autentičnog pisca. Trentinac, rođen 1906., Franceschini je bio profesor srednjovjekovne latinske književnosti, a od 1963. do 1968. rektor Katoličkog sveučilišta u Milanu. Strogi profesor, on otkriva vrlo svježu narativnu žilicu u pričama Parole come sabbia , koje su 1965. skupljene u svesku i nedavno ponovno objavljene od strane Vita e Pensiero.
Prikaz autoričinom rukom otkriva isprepletenost života i priče: posvećenica, gospođica Anna, nepismena je žena koja radi u sveučilišnoj kantini ; njezin osmijeh pozdravlja profesora svake večeri nakon napornog dana za oboje. Anna i njezine prijateljice, "one koje svijet naziva sluškinjama ili vulgarnije i jednostavno sluškinjama", donose večeru i smiješe se, gledajući profesora "ne kao važnog čovjeka, nego kao starog prijatelja, od kojeg dijeli taj bijeli pregača, ali samo druga služba, druga odgovornost“.
U tom osmijehu buja jednostavnost srca autora, koji dobro zna "što umornom čovjeku znači osmijeh gostoljubive žene". Jednako intenzivna koliko i čista fascinacija koju ženski lik izaziva u njegovoj duši. Šarm koji blista u očaravajućim pričama rođenim u Anninoj vladavini, između kuhinje i blagovaonice, gdje se isprepliću različite muke i uloge u zajedničkom čovječanstvu.
Tako se , u znak zahvalnosti za taj osmijeh koji vraća dušu umornog čovjeka, rađaju male priče pune ljudskosti. Riječi poput pijeska - definira ih Franceschini - "za nekoliko minuta olakšanja među toliko važnih i ozbiljnih stvari koje se obavljaju tijekom dana". Svaka priča predlaže vječnu ljudsku priču u uvijek novim oblicima: želju za dobrim bez kraja i suptilno iskušenje pristajanja na kompromise i lukavstva.