Nečista krv - Borisav Stanković

Ovo Stankovićevo djelo prvi put se pojavilo kao pripovijetka pod istim naslovom – Nečista krv 1900. godine, a potom počelo da izlazi kao roman u nastavcima u ondašnjim časopisima. Nakon dugotrajnijeg rada i više verzija roman je bio gotov 1909. godine, da bi se iz štampe pojavio 1910. godine, u nešto skraćenijem izdanju, zbog nedostatka novca za štampu. Završetak romana je skraćen za 30-40 strana, s uvjerenjem pisca da će jednog dana moći da ga štampa u prvobitnoj zamisli. Ali, došao je Prvi svjetski rat i rukopis je nestao. Tako je roman Nečista krv definitivno ostao u obliku i sa krajem koji i danas imamo.

Roman Nečista krv u sebi nosi elemente sociološkog romana, jer su u njegovoj osnovi sadržani jedno vrijeme i društveni odnosi i promjene u tom društvu. Roman zahvata razdoblje poslije oslobođenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, ili vrijeme s kraja 19. vijeka. To vrijeme, kako u Vranju tako i u široj, tek oslobođenoj Srbiji, obilježavale su krupne društvene promjene, naročito na jugu, koji je bio dugo pod Turskom.

Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili “pusto tursko”, nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i stubovi te vladavine: paše, age, begovi – turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kuće kupovali su ili silom otimali dojučerašnji seljaci, njihove čivčije ili nadničari. Sa oslobođenjem, naročito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovačkih karavana, počinje da pristiže neki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim špekulacijama i otimačinama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuća ili pravio nove kuće. Bio je to svijet skorojevića koji će naći svoje mjesto i u romanu Bore Stankovića.

Stari vranjanski svijet, po bogatstvu, ugledu i prestižu vrlo blizak nekadašnjim agama i begovima, ostao je sa svojim čitlucima, čivčijama i raskošnim kućama, ali zbunjen novim odnosima i nemoćan da se snađe u ovom vremenu. Staro tursko više nije postojalo. Stvaralo se novo društvo zanatlija i trgovaca – društvo skorojevića. Hadžije i čorbadžije sve više se povlače pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, držeći i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve više i više materijalno propadali. Dojučerašnji nadničari počeli su da otimaju njihovo imanje i da se ponašaju kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne želeći da se parniče, hadžije i čorbadžije često su odustajali od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potraže utjehu i izlaz za svoju nemoć. Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da nije moglo da ga prikrije nikakvo odjevanje, nikakva gordost ili pak kućni sjaj, koji je bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadžijski svijet počeće i biološki da propada, što će – na tematskom planu – biti prisutno i u romanu Nečista krv, u kome će preko pojedinačnog biti odslikano i opšte.

Međutim, u djelu Nečista krv postoji i biološki aspekt, koji se javlja kao primaran, nadređen prethodnom aspektu, što roman i čini psihološkim djelom i romanom ličnosti, jednim od najkompleksnijih kada je u pitanju slikanje psiholoških stanja i duševnih drama u srpskoj književnosti.

Polazeći od predaka svojih junaka i idući od generacije do generacije, Bora Stanković prati njihova biološka, nasledna svojstva, posebno se zadržavajući na njihovim nagonima i strastima, dodirujući manje ili više i predele nesvjesnog, onu tamnu i malo prozirnu stranu njihovog bića. To je i prvi takav prilaz ličnostima u našoj književnosti.

U prvom planu romana Nečista krv su, dakle, materijalno, moralno i biološko propadanje, pri čemu naslov romana prvenstveno upućuje na ovo potonje - na moralno i biološko propadanje, čiji su korijeni u "nečistoj krvi" koja je ovladala hadži Trifunovom porodicom i njenim potomcima. U tom smislu i vrijeme u romanu se dijeli na ono prošlo i ovo sadašnje. Prošlo je samo jedna vrsta uvaoda u sadašnje koje, sem prvog poglavlja, nastanjuje cio roman.

Predstavnici prošlog su preci junakinje Sofke: