Grobnica za Borisa DAVIDOVIČA - Danilo KIŠ

- Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti
=
- Izdavač : BIGZ , Beograd , 1985.
=
- Šesto izdanje
=
- Lektor : Olivera MARKOVIĆ
=
- Likovno-grafička oprema : Rade RANČIĆ
=
- Korektor : Nevenka NEDELJKOVIĆ
=
- Glavni i odgovorni urednik : Vidosav STEVANOVIĆ
=====
- 127 str.
- Meki uvez
- Format : 10,5 × 17,5 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Kompaktno stanje knjige , nema odvajanja.
Starosna potamnjelost margina.
Manji tragovi godišta vidljivi na koricama.
Vrlo zadovoljavajuća očuvanost.
==========
Danila Kiša (1935–1989) bilo je lako voljeti jer je bio šarmantan, pametan, načitan i elokventan. Žene su ga, naravno, obožavale. No postojao je i boemski, kafanski Kiš koji je bio grub, neugodan i neotesan, često arogantan i vulgaran, koji je neumjereno pio (iako nije bio pijanac). Kišu se očito sviđao taj “balkanski” lifestyle, što mu baš nije pomoglo u književnoj karijeri. I sam se mnogo puta požalio na vlastitu žestoku narav, na svoj temperament “koji reaguje sa žestinom na uvrede, žestinom zbog koje se često kajem, tera me da po mogućstvu ne preduzimam u afektu nikakve korake”.
Grobnicu za Borisa Davidoviča Harold Blum je uvrstio u svoj The Western Canon – the Books and School of the Ages (1994) i danas je ta Kišova knjiga dio svjetske književnosti. Engleski je prijevod izašao 1980. u ediciji “Pisci iz druge Evrope”, koju je uređivao Filip Rot. Samo u Americi 1980. Grobnica je prodana u više od 50 000 primjeraka. Zna se da do pada Berlinskog zida Grobnica nikada nije prevedena niti na jedan istočnoevropski jezik.
Prve kritike Igora Mandića i Predraga Matvejevića bile su izvanredno povoljne, a čak je i beogradski “Komunist” objavio pozitivan osvrt. Danas, gotovo pedeset godina kasnije, Grobnica za Borisa Davidoviča još uvijek slovi kao jedna od najboljih jugoslavenskih proznih knjiga 20. stoljeća.
Grobnica je bilo drsko remek-djelo lišeno naklona lokalnoj ili nacionalnoj tradiciji, bez ulagivanja književnim bardovima i autoritetima. Stil Kišove proze zgusnut je i melodramatičan, naracija eliptična, često u formi opisnih scena. Kiš lako i stilistički uvjerljivo dokumentarnu građu pretače u izvanrednu literaturu. Kakva je to bila superiorna književna inteligencija koja bi u nepreglednoj šumi pročitanoga uočila fragment – koji bi prerađen postao dio posve nove priče!