E.L. Doctorow: Svjetska izložba

Odlično očuvana kao nova knjiga, nekorištena, iz osobne biblioteke. Prvi vlasnik.

E.L. Doctorow
Svjetska izložba

HIT – Biblioteka moderne literature, trideset šesto kolo, svezak 211.
Nakladnik: Znanje, Zagreb
Godina izdanja: 1989.
Uvez: tvrdi s omotom koji ima klapne
Broj stranica: 312
Format: 12,0 x 19,5 cm

EL Doctorow, vodeca osoba u suvremenim americkim pismima ciji su popularni, kriticki obožavani i nagradivani romani - ukljucujuci `Ragtime`, `Billy Bathgate` i `The March` - smještali izmišljene likove u prepoznatljiv povijesni kontekst, medu prepoznatljive povijesne licnosti i cesto u nekonvencionalnim narativnim oblicima.

Autor desetak romana, tri sveska kratke fantastike i scenske drame, kao i eseja i komentara o književnosti i politici, gospodin Doctorow bio je široko hvaljen zbog originalnosti, svestranosti i smjelosti svoje mašte.

Suptilno subverzivan u svojoj fikciji - manje u svom lijevom politickom pisanju - neprestano je nadoknadivao ocekivanja koktelom fikcije i cinjenica, pomiješan u knjizi za knjigom; pametnim i sadržajnim manipulacijama popularnih žanrova poput vesterna i detektivske price; i sa svojim bezbrojnim strategijama pripovijedanja. Rasporedivši u razlicitim knjigama nepouzdanog pripovjedaca, pripovjedaca struje svijesti, sveznajuceg pripovjedaca i višestruke pripovjedace, gospodin Doctorow bio je jedan od najneusmjernijih eksperimentatora suvremene fantastike.

Na primjer, u “Svjetskoj izložbi” (1985.), knjizi koja pomno prati autobiografiju gospodina Doctorowa i koju je jednom opisao kao “portret umjetnika kao vrlo mladog djecaka” (ali i kao “iluziju memoara ”), On prikazuje iskustvo djeteta iz Bronxa iz doba depresije i njegovo budenje idejama Amerike i složenog svijeta. Završavajuci na Svjetskom sajmu 1939. u New Yorku, knjiga se neodoljivo naginje prema tehnološkoj buducnosti zemlje i umjetnickoj buducnosti covjeka.

Pripovjedac se osvrce na svoje djetinjstvo, ali konvencionalnost naracije podriva se na dva nacina. Prvo, covjekova rodbina dobiva vlastita poglavlja u prvom licu i ubrizgava vlastita sjecanja, strategiju koja portretu vremena i mjesta dodaje dubinu i sjaj. S druge strane, njegovo se pripovijedanje nudi u sadašnjem vremenu, kao da predadolescentni lik govori pricu koja se odvija, iako s perspektivom i rjecnikom odrasle osobe. Njegovo prvo prisjecanje - ili je to istodobni izvještaj? - je kvašenje kreveta:

„Iznenaden amonijacnim maglicama, probudio sam se u jednom trenu od ljepljivog sna do ožalošcene svijesti; Ponovio sam to. Mene namocena bedra peku. Placem. Zovem mamu, znajuci da moram podnijeti njezinu oštru reakciju, prebroditi to i biti spašen. Moj krevetic je na istocnom zidu njihove sobe. Njihov je krevet na južnom zidu. `Mama!` Iz svog kreveta me ušutka. `