ANTON ČEHOV, Paviljon Br.6

ANTON ČEHOV, Paviljon Br.6
Nakladnik NARODNA KNJIGA Beograd 1978
Tvrdi uvez. 103 stranice.

Za Čehova možemo reći da je jedan od onih književnika koje ne možemo smjestiti u odgovarajući književnopovijesni okvir, npr. u realizam ili pak modernizam. To je ujedno i tajna književnikovog uspjeha. Tolstoj ga je usporedio sa slikarima impresionizma. Čehov u opisivanju upotrebljava izabrane, tipične riječi i usporedbe koje u prvi tren djeluju neobično i potresno, ali stvaraju živahnu, šaroliku i skladnu cjelinu. Ne može ga se usporediti ni s Puškinovim realizmom, ni s Turgenjevom, Dostojevskim ili pak s Tolstojem kako je to zaključio sam Tolstoj koji mu je bio veliki prijatelj. Čehov ima svoju originalnu formu, baš poput impresionista. Slikar slika bez razmišljanja kako mu boje dolaze pod ruku i čini se da međusobno nemaju nikakvu povezanost. No, kada se odmaknemo i pogledamo ispred nas je nešto što na nas djeluje posebno i prekrasno, pred nama je jasna, nenadmašna slika. Metafore Čehovljeva stila su žive, prodorne i neposredne. Riječi su isklesane, rječnik bogat, ali nikad usiljen. Književnik je pokušavao rječnik svojih junaka uskladiti s njihovim karakterom, profesionalnim pozivom i socijalnim porijeklom. Jezik njegovih junaka je individualiziran s težnjom prema ritmu i muzikalnošću. Sam umjetnik smatrao je da rečenicu treba stvoriti, da treba odbaciti sve što je nepotrebno i da jezik treba biti jednostavan i elegantan jer u tome leži umjetnost. I pored toga što Čehov ponekad oslikava najtamnije i najteže strane života, on nikada nije naturalist jer je kod njega razvijen osjećaj za estetiku koji mu je omogućio da istinu i ljepotu dovede u ravnotežu. Zato on tako obzirno bira riječi. Svaka njegova riječ je odmjerena, nijedna nije premalo i nijedna nije previše. Ponekad su pojedine riječi toliko udarne da odrede cijelu rečenicu. Čehova je teško prevoditi jer ako prevoditelj u svom jeziku ne pronađe riječ podjednako sažetu i zvučnu, a uz to lijepu riječ, pokvario je njegov stil, jezik i slikovitost. Kao nitko ranije u ruskoj književnosti, Čehov je otkrivao život intelektualaca, činovnika, kupaca, seljaka i gospode razotkrivajući besmislenost, očaj i nevolje ondašnje inteligencije. Bez Gogoljevog gnjeva ili mesijanizma Dostojevskog, Tolstojeva fanatizma pisao je i radio sa silnom, ali tihom i jednostavnom ljubavlju prema čovjeku i nenamjetljivim vjerovanjem da će život jednom biti ljepši. Ljudi, stvari i pojave ostavljaju dojam kompaktne mase u svom međusobnom previranju i nadopunjavanju. Sve je gusto i neprohodno. Sve je kod Čehova ravno. Po toj horizontali uočavamo fina kretanja gore i dolje, čimbenike koji potiču događaje.

Gore su bogatiji slojevi građanskog društva, ljudi s određenim kulturnim navikama i ponašanjem, a dolje je siromašno ili osiromašeno stanovništvo, zanatlije, seljaštvo i nepismeni puk, ljudi koji su na neki način potisnuti na egzistencijalni rub. I jedni i drugi zatvoreni su istim ograničenjima, zabranama, neupućenošću i s nedostatnom zalihom energije. Gore se više koncentrirala statičnost, tromost i opća nemoć. Pažljiviji čitač uočit će u toj nadgradnji pristojnih i školovanih građana obilje otpadaka društvene komunikacije, šum, jezične klišeje, skromne asocijacije i neznakovitu šutnju. Oni proizvode komunikaciju i odmah stvaraju zastoj, a zastoj uzrokuje patnju i osjećaj beznađa i osuđenosti na propast. Idejnost je svedena na minimum, tek su očajnički rituali razvlačenja vremena i ispraznosti. Šum u komunikaciji uzrokuju neodređene replike, nema kvalitetnih odgovora, a razgovori su neočekivano razvodnjeni. Zatvorenost društvenih granica, snažno osjećanje da se ništa neće promijeniti čini gornju vertikalu bezvoljnom i nesadržajnom. Razriješenje radikalnih zahvata dohvaća se samo u mašti ili slutnji, a njihova realizacija odlaže se u beskonačnost jer ona donosi samo bol svojim junacima.

Ni dolje nije ništa bolje. Čehov nastoji povezati krajeve vertikale u jednu zaokruženu cjelinu, u jedan veći narativ. Postoji težnja onih koji su dolje da pređu gore. No, gornji sloj je zatvoren u vlastitu opnu kroz koju se ne može ući, ali se vrlo lako može izaći. Ako netko i uspije, s vremenom i neprimjetno tone u pozadinu koja neutralizira sve životne sokove.

U prvom dijelu novele pisac nas uvodi u prostor bolnice s odjelom za psihičke bolesnike. Taj odjel zove se Paviljon br. 6. Paviljon je po svom značenju naziv za prostor u kojem se uživa, odmara ili opušta. Čehov je koristio taj izraz kako bi imenovao ludnicu i naglasio ironičan stav koji je prisutan u cijelom narativu. Broj šest sugerira nevažnost tog mjesta, beznačajan broj koji nema značenje, a time se naglašava i nevažnost njegovih stanovnika koji su samo brojka u birokratskom sustavu. Paviljon je umanjeni model svijeta, umanjeni model društva bez perspektive, a gotovo svi likovi mogu se shvatiti u kontekstu društvenih uloga kojih su prestavnici. Od svih se razlikuje lik Nikite koji djeluje u skladu s općeprihvaćenim mišljenjem, on je produžena ruka birokratske vlasti, društva koje djeluje kroz njega, mada se čini da i on djeluje samostalno prema svom nahođenju. Čehov koristi statičke motive kako bi smjestio prostor i likove u fabulu.

Prostor je tematiziran, detaljno opisan, Čehov je koristio vizualne i oflaktivne elemente kako bi dočarao izgled i miris truleži i bezizlaznosti. Zbog toga prostor ima ulogu u karakterizaciji likova. Sukob unutrašnjeg i vanjskog djeluje po principu kontrasta. Preko ovog prostornog odnosa formiraju se i drugi odnosi; liječnici – bolesnici, otvoreno – zatvoreno. Paviljon koji je unutrašnji prostor, omražen zbog nasilja i patnje, u suprotnosti je s vanjskim. Vanjski prostor simbolizira doseg koji moraju dostići, a prelazak granice povezan je s konstrukcijom sižea. Čitav prostor utječe na psihu likova. Čehov koristi postupak koji je Tomaševski nazvao postupkom maski, to jest koristi opis vanjskog izgleda prostora u kojem radnja djeluje pa je tako dan opis paviljona kao zapuštenog mjesta koje služi kao mjesto odlagališta otpada za neupotrebljive odjevne predmete koji su nabacani na gomilu, koje trune i širi smrad, a to je u korelaciji s likovima – psihičkim bolesnicima kao simbolom društvenog otpada koji su marginalizirani i s gnušanjem ostavljeni da trunu i propadaju.

Fabularni tok je jednoličan. Sačinjava ga priča o stanovnicima paviljona i o liječniku koji slijedom okolnosti u kojima se našao i sam postaje njegovim stanovnikom. Sklop sižea je složeniji u odnosu na fabulu. Možemo primijetiti da postoji različitost i nepodudaranje između fabule i sižea. Tomaševski za to koristi pojam prethistorije, odnosno anakronije, to jest nepodudaranje pripovjednog vremena i vremena pripovijedanja. Pripovijedanje počinje ekspozicijom: opisi likova, njihovih veza, biografije likova. Zadržana ekspozicija se očituje u trenutku kada se liječnik uvodi u priču, slijedi prethistorija o njemu, a isti slučaj je i s Hobotovim. Intriga postoji između dvije grupe oprečnih likova. S jedne strane su psihički bolesnici, a s druge liječnici i Nikita kao izvršna vlast grada.

Nikita tuče i kažnjava i imun je na patnje i boli stanovnika, metafora za imunost države na patnje naroda. Mladi plemić i intelektualac Ivan Dmitrič Gromov ostatak je aristokracije, njegov boravak u umobolnici nije slučajan i sugerira nam propast starog, feudalnog sustava, dok je starčić Židov Mojseka veza između vanjskog i unutrašnjeg svijeta.

Andrej Jefimič je glavni lik ove novele. Karakterizacija je neposredna, karakter Andreja Jefimiča spoznajemo direktno, neposredno se opisuje njegov karakter koji je nadalje promjenjiv u toku fabule. Mieke Bal razlikuje implicitne i eksplicitne kvalifikacije. Pod prvima razlikuje kako lik djeluje, a pod drugim kako lik govori o sebi, kako drugi govore o njemu i kako pripovjedač govori o liku. Andrej Jefimič je htio postati svećenikom, no to mu nije dopustio otac. Medicinu je završio, ne iz želje, nego da zadovolji oca. Zbog tih razloga proizlazi njegova nezainteresiranost za liječničko zvanje. Indiferentan je prema bolničkom poretku, kao rusko tijelo koje još nije oćutjelo promjene, vidi nepravdu i lopovluk, no rješavanje problema ostavlja za kasnije. S jedne strane postoji nezainteresiranost za sve što je vezano uz medicinsko zvanje jer ako bude ljude liječio onda im neće biti bistar um i neće razumjeti filozofiju. Da bi doživio transformaciju u svom domu u kojemu se relativno ugodno osjeća, druži se s knjigama, ima uobičajen dnevni red poput rituala, a naročito ga vesele ugodni razgovori s poštarom i prijateljem Mihajlom Averjaničem. Njegov odnos prema profesiji je interes za nju u onoj mjeri u kojoj mu može poslužiti za filozofsko razmišljanje, a ilustrativan primjer je i čitanje časopisa Liječnik od posljednje stranice. Iz načina na koji Andrej Jefimič djeluje možemo zaključiti da je on pasivan, da je njegov život monoton i da ima slabu volju. Misao vodilja je da je i rusko društvo pasivno, da se lijeno valja i da treba iskricu da se pokrene i time doživi promjene.

Kao njegov opozit Ivan Dmitrič ima napade proganjanja, većinom ne želi razgovarati, aktivan je i ima jaku volju. Andrej Jefimič razum pronalazi u razgovoru s Ivanom Dmitričem i polako se otuđuje od učmale sredine. Prestaje biti komformist, udaljuje se od grupe – čopora i kao zasebna jedinka ne može opstati u sredini koja ga je formirala. Više joj ne pripada. Onoga trenutka kada se od nje udaljio, on za nju prestaje postojati kao njen sastavni dio. U raspravi o Diogenu i buretu Ivan Dmitrič mu skreće pažnju na to da je nemoguće biti u buretu za hladnih ruskih dana. Može se biti sam u prikladnom okruženju, no čovjek kao jedinka u Rusiji nije nikuda pristao. Diogen je u suprotnosti sa teškom ruskom stvarnošću. Fizički izgled Ivana Dmitriča koji je blijed, mršav i sklon prehladi, dakle tjelesno krhak u suprotnosti je s njegovim psihičkim osobinama. Lik Andrej Jefimiča koji je čvrste, stamene građe, a blijedog karaktera u suprotnosti je s izgledom i karakterom Ivana Dmitriča. Oba lika se mogu shvatiti kao jedno tijelo koje se međusobno dopunjuje. Ono što ih povezuje je izgubljenost u vremenu i prostoru, jedan koji je vani ima mogućnost to stanje promijeniti, a ne želi, a drugi, u unutrašnjem prostoru, uz veliku želju postojeće stanje ne može promijeniti.

Mieke Bal navodi da su ponavljanja bitna u karakterizaciji likova. U ovom narativu ponavljaju se teme o kojima razmišlja Andrej Jefimič, a to su veličanje razuma, neosjetljivost tijela na patnje, podvrgavanje volje razumu, mizerna realnost. Njegovi postupci se također ponavljaju, svaki njegov dan je isti, isto se ponaša prema svakom pacijentu, u isto vrijeme čita, pije pivo i td.

Ivan Dmitrič je s druge strane razuman, osjetljiv na ljudske patnje, obrazovan, sa zdravom logikom. Upravo ga je zbog tih osobina Andrej Jefimič počeo posjećivati u bolnici i voditi s njim filozofske rasprave.

Slijedi prethistorija o Hobotovu. Čehov je u noveli ostavio distancu; prije jedno dvije godine, ali ne možemo sa sigurnošću znati od kojeg je trenutka ta distanca počela. U sljedećem dijelu pojavljuje se vrijeme koje je relativno - jedne proljetne večeri krajem marta. Razgovor doktora i Ivana jedini su dio narativa gdje vrijeme pripovijedanja odgovara pripovjednom vremenu. U razgovoru Ivan tvrdi da je Hobotov, kao pomoćnik, stigao prije njega u bolnicu što govori o daljnjem slijedu događaja. Hobotov je u priču uveden poslije Ivana. Događaj koji je tu prikazan desio se krajem lipnja i riječ je o Hobotovu koji prisluškuje razgovor. Nakon toga događaji u noveli poklapaju se sa fabulom, A. Jefimič odlazi na sastanak, dolazi mu prijatelj, tjedan dana kasnije on uzima godišnji odmor te s prijateljem odlazi na put, u studenom se vraćaju. Nakon toga doživljava prekid s vanjskim svijetom i zbog svoje slabosti i ravnodušnosti ne uspijeva se u taj svijet ponovo vratiti. Lakše je bilo prepustiti se umjesto boriti se. U toj istoj zatvorenoj bolnici kojoj je bio pretpostavljen, sada je zapostavljen i zaboravljen i u njoj bez borbe doživljava kraj.

Muzikalnost rečenice, pretapanje tamnih i svijetlih tonova u prostoru, inzistiranje na atmosferi neodređenosti i nedorečenosti, snaga detalja, poetski opisi krajolika kao projekcija zbivanja u čovjekovoj duši obilježja su Čehova koja su ga učinila piscem za sva vremena.

Postoji mogućnost preuzimanja knjige u širem centru Zagreba.
Poruka na 098 9174 300. Slanje BOX NOW (1 euro), ili TISAK.
Pogledajte i ostale moje oglase, i iskombinirajte narudžbu o jednom putnom trošku.

(137)