VERONIKIN rubac - MEDITACIJE pred slikom / Josip SANKO RABAR (Pleše)

- Izdavač : Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu , Zagreb , 1988.
=
- Za izdavača : Josip ROŽMARIĆ
=
- Grafička oprema : Miroslav SALOPEK
=====
- 239 str.
- Meki uvez
- Format : 17 × 24 cm
=====
- Odlična očuvanost , minimalno korištenje.
==========
Veronikin rubac (lat. sudarium) katolička je relikvija. Naime, prema kršćanskoj tradiciji Isus je o rubac obrisao lice, a pružila mu ga je na Križnom putu pobožna Veronika, kad ga je vidjela na Via Dolorosa, na putu prema Kalvariji. Navodno je odraz Isusova lica ostao utisnut na platnu. Događaj je obilježen kao „šesta postaja” križnog puta. Veronika je rubac poslije odnijela u Rim da ga pokaže caru Tiberiju, jer je tkanina navodno posjedovala čudotvorne moći, od izlječenja sljepila, pa čak do oživljavanja mrtvih. Rubac se čuva u Manoppellu, u Abruzzu nedaleko od Pescare.
==========
Josip Sanko Rabar rođen je u Zagrebu 1946, pjesnik, prozaist, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist. Ispočetka pod utjecajem Praxisa, nakon obraćenja daje se krstiti kod isusovaca u noći na samu Novu godinu 1972. Diplomirao je god. 1976. filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je na Hrvatskom radiju, a zatim djeluje kao slobodni pisac.
Uz pjesme, pripovijesti, romane i aforizme, objavio je manji broj studija i veliki broj ogleda i članaka: književnih, filozofskih, religioloških, socioloških, likovnih, filmskih i televizijskih u glasilima "Glas Koncila", "Kana", "Obnovljeni život", "Republika", "Forum", "Kolo", "Dubrovnik", "Nova prisutnost", "Bühnenarchitektur", "Filozofska istraživanja" i drugdje, te na Trećem programu radija i Hrvatskom katoličkom radiju i drugdje. Po Rabarovom scenariju snimljen je dokumentarni film o crkvi na Ksaveru. Pjesme i aforizmi prevedeni su na slovenski i slovački.
Nakon desetak godina pisanja u periodici Rabar je, «izvan generacija i škola» (Zvonimir Mrkonjić), ušao u književnost zbirkom pjesničkih minijatura Igračke (1984), a poemama Drvodjelja & Riba (1995) legitimira svoju sklonost filozofičnoj meditaciji, koja proizlazi iz njegova stava začuđena promatrača nad smislom stvari koji se otkriva ispod privida. U Republici, 2-3-4, 1985., prilikom ocjenjivanja književne produkcije u tadašnjoj SR Hrvatskoj u 1984. godini, Ante Stamać uvrštava Igračke među nekoliko najboljih djela objavljenih te godine iz svih rodova lijepe književnosti. Njegovi eseji, kao sinteza filozofskoga mišljenja i kršćanske meditacije, postali su paradigma suvremenog hrvatskog ogleda kršćanske inspiracije. (Vladimir Lončarević).
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatske paneuropske unije.
Dobio je nagradu za pripovijetku i pohvalu za poeziju na Smotri književnog stvaralaštva radnika Zagreba 1981. Dobio je drugu nagradu za prozu «Dubravko Horvatić» 2010. za priču «Gorgo». Na drugom susretu hrvatskog duhovnoga književnog stvaralaštva «Stjepan Kranjčić» 2010. dobio je prvu nagradu u žanru eseja za «Vjeru i mistiku», a godine 2011. treću nagradu za esej «Zlo iz neznanja», godine 2012. prvu nagradu za priču «Potpuna katastrofa», a godine 2016. nagradu za esej «Mistika Ivana od Križa» i za pjesmu «Božje dijete». Godine 2014. dobio je Pohvalu Zvonko za neobjavljeni rukopis za djecu i mlade «Priče i bajke za djecu».
Pjesme, poezija u prozi, eseji i priče objavljeni su mu u više od desetak antologija, a jedna njegova priča u školskoj je lektiri.