SVETE ŽENE I SVANUĆE U MOME BUNARU - Nikola Šop

- Izdavač : Dora Krupićeva d. o. o. , Zagreb , 1997.
- Za izdavača : mr. sci. Zorka Zane
- Dizajn : Studio Pot-pourri
- Kompjutorski slog : Boris Beck
- Odabrao i za tisak priredio : Branimir Donat
=====
- 234 str.
- Tvrdi uvez
- Format : 13 × 20,5 cm
=====
- Odlična očuvanost.
===
Nikola Šop (Jajce, 19. august 1904 – Zagreb, 2. januar 1982) bio je bosanskohercegovački pjesnik.
Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug "svijetle samoće", u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, vise nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodušnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke "Pjesme siromašnog sina" (1926), "Isus i moja sjena" (1934), "Od ranih do kasnih pijetlova" (1939) i "Za kasnim stolom" (1943), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza "Tajanstvena prela" (1943), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje će nadahnuti njegove zbirke "Kućice u svemiru" (1957) i "Astralije" (1961). U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula kozmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost. Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost moderna čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog "džepnog kršćanstva" i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudija i sveprisutni nadzornik. Na krivudavu putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog.