Flora CROATICA / HORVATSKE Rožice - Sakupio : Mihajlo STAGNITA

- I. Svezak
=
- Vlastita naklada
=
- Tiskara "Kačić" - Šibenik , 1938.
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Kompaktno stanje knjige , nema odvajanja.
Listovi nisu u originalnoj formi - rezani su.
Tragovi korištenja vidljivi na krajnjim vertikalama svake stranice , rubovi neravni.
Dva manja oštećenja na hrptu.
Izvitoperenost gornjeg dijela prednje korice.
Na koricama izraženi tragovi godišta sa naglaskom na rubne linije.
Dva pečata.
Nekoliko starosnih žutih mrlja na nekim marginama.
S obzirom na godište - zadovoljavajuća očuvanost.
==========
JERINIĆ, Miho (Mihajlo), publicist i pjesnik (Ston, 26. VI. 1872 — Šibenik, 4. X. 1955). Klasičnu gimnaziju završio 1893. u Dubrovniku. Najkasnije od 1895. živio je u Beču, gdje je apsolvirao studij medicine i prakticirao pri Sveučilišnom zubarsko-liječničkom zavodu do 1913, kada mu je u Šibeniku kao prvomu zubaru dopušteno obavljanje te djelatnosti, a radio je i za Bolesničku blagajnu te austro-ugarsku kopnenu vojsku i mornaricu. God. 1919. talijanske su ga vlasti protjerale u Split. Nakon povratka nastavio je – položivši 1924. i zubarski ispit – raditi u svojoj ordinaciji do 1945, usto pri Okružnom uredu za osiguranje radnika 1921–29, Školskoj poliklinici 1929–44. i Ratnoj mornarici 1929–41. — Javio se djelom Sladke uspomene i Božićna jabuka (1896), u kojem je razgovorima nekoliko naraštaja jedne obitelji, služeći se novinskom i sudbenom dokumentacijom, prikazao odjeke spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu 1895. te pozvao na pomoć progonjenima. O stanju u Dalmaciji pisao je u časopisu Ljubljanski zvon (1897) i novinama Croatia (1899), a 1903–04. bio je u Beču vlasnik i urednik počesto satirična lista Ujedinjena Hrvatska. U njem je izložio pravila društva »Hrvatska–Croatia« (1903, 1), koje je osnovao radi ujedinjenja hrvatskih zemalja u »jednu nezavisnu državu u okviru austro-ugarske Monarkije«, uvođenja staroslavenskoga u sve katoličke crkve na njezinu tlu i dr. Premda je prema naknadnom Jerinićevu tumačenju društvo imalo i tajni program južnoslavenskoga ujedinjenja mimo dinastije Obrenovića, stajališta lista razvila su se poglavito prema hrvatskoj državotvornosti ograničenoj prihvaćanjem vladara habsburškoga roda (1904, 7), a potkraj izlaženja list je promijenio i naziv u Hrvatska država. Iako se 1906. spominje kao član Prodanove Čiste stranke prava, J. je nastupao ponajprije kao neovisni komentator i od 1907. izvjestitelj iz Carevinskoga vijeća, npr. u listovima Hrvatska kruna (1908–10, 1912), Kroatische Korrespondenz (prema neizravnim podatcima Beč 1908–10, urednik), Hrvatska rieč (1912) i Neues Tagblatt (Stuttgart 1912), pri čem je, prenoseći reakcije dalmatinskih zastupnika na intervju s namjesnikom N. Nardellijem, objavio i knjigu Vladina akcija za podignuće Dalmacije (1909), dokumentirano sučeljivanje mišljenja o gospodarskim reformama s razmatranjem o slobodi tiska. God. 1910. sudjelovao je u pokretanju dnevnika Slavisches Tagblatt (Beč). U brošuri Selbständiger südslavischer Armeebereich (Beč 1912; prijevod u S. Sirovice 1992) zauzimao se za osnivanje južnoslavenskoga vojnoga područja s hrvatskim kao zapovjednim jezikom. Preveo je raspravu O seljačkom posjedu »rusinskoga zastupnika« T. E. Wojnarowskoga (Zadar 1909). U Šibeniku je uređivao i pretežno ispunjivao revije Jadranski samobran (1922; Hrvatski samobran, 1922–23. i Dalmatinski Hrvat, 1923) i Hrvatski dom (1924), podupirući isprva Hrvatski blok (o tom je tiskao i letak Hrvatska republikanska seljačka pjesma. Šibenik 1923), za skupštinskih izbora 1923. listu M. Drinkovića i A. Trumbića Udruženi Hrvati sjeverne Dalmacije, potom H(R)SS. U pol. 1920-ih javlja se gotovo isključivo mobilizacijskim deseteračkim pjesmama (brošure Pjesma Hrvatskog sokola. Zagreb 1925. i Pjesma šibenskog seljaka. Šibenik 1926), što nakon razlaza sa S. Radićem (na kojega se odnosi Pjesma političkog lopova. Zagreb 1927) nastavlja i kao član disidentskoga Pokrajinskoga odbora HSS u Dalmaciji (brošura Dvije pjesme o radničko-seljačkoj slozi. Šibenik 1927) te supotpisnik Poruke hrvatskom seljačkom narodu pred oblasne izbore (Split 1927).
Njegove su pjesme objavljivane – nakon skupštinskoga atentata promičući borbu za samostalnost – također u pretežno Hrvatskoj stranci prava (frankovci) bliskim periodicima Hrvatski glas (Slavonski Brod 1926–27), Hrvat (1927), Hrvatsko pravo (1927–28), Hrvatski borac (1928), Hrvatski domobran (1928), Koprivnički Hrvat (1928), Novi list (1928), Starčević (1928), Zajednica (Rosario de Santa Fè 1929 – preradba Lijepe naše tiskana i kao letak Uskrsnuće Kroacije. Šibenik 1929), ali i u Istri (1929, 5 – pjesma o strijeljanju V. Gortana). Nakon uvođenja diktature zaokuplja ga ponajviše apstraktno rješenje nacionalnih prijepora ujedinjenjem Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u Jugoslaviji (zbirka pjesama Iz zemlje bola. Šibenik 1931) te sveslavenskim povezivanjem (spjev Slavjansko kolo objavljen u knjizi M. Pećara Za federaciju slavenskih naroda. Zagreb 1935. i samostalno 1936). Istodobno kao član Banskoga vijeća Primorske banovine djeluje na komunalnoj razini (brošura o izgradnji nove gimnazije i zajedničke crkve Errata-corrige. Šibenik 1934), a piše i članke – o vinogradarstvu i ribarstvu – u listovima Jugoslovenski glasnik (Beograd 1930–31), Narodno slovo (1932), Seljački glas (1932) i Jadranski dnevnik (1934, 1936–37) te sjećanja na Drinkovića u novinama Jadranska pošta (1931, 116–124) i Vreme (Beograd 1931, 3373). Osebujnije su tematike knjižica o higijeni i autosugestivnom usavršivanju Moje zdravlje, moj odgoj i moj duh (1931) te poziv na tumačenje snova Duhovno okno (Split 1938). Pisao je i religioznu poeziju: Evo drvo križa (1928), obradba posljednjih dana Kristova života u pučkom registru, Flora Croatica (1938) i Korizmene propoviedi fra Vlade Bilobrka (1939), meditativnije zbirke rimovanih pjesama u prozi, brošura Triada (Šibenik 1944), izbor iz istoimenoga sonetnoga ciklusa u kojem su zastupljeni i ljubavni motivi. God. 1926. bio je utemeljitelj i prvi predsjednik podružnice Hrvatskoga planinarskoga društva »Kamenar« u Šibeniku. Njegova se rukopisna ostavština čuva u obitelji (djelomice ju je objavio Sirovica) te – dio korespondencije – u HDA (Ostavština Vjekoslava Spinčića) i NSK u Zagrebu. Služio se pseudonimima Mihajlo Stagnita, Stagnita Mihajlo Djuls i – najviše – Starac Mijo te šiframa M. J. i S. M. J.

DJELA: Sladke uspomene i Božićna jabuka. Beč 1896. — Vladina akcija za podignuće Dalmacije prikazana u pravom svietlu. Beč 1909. — Evo drvo križa. Šibenik 1928. — Iz zemlje bola. Šibenik 1931. — Moje zdravlje, moj odgoj i moj duh. Šibenik 1931 (1935). — Slavjansko kolo. Zagreb 1936. — Flora Croatica. Horvatske rožice. Šibenik 1938. — Korizmene propoviedi fra Vlade Bilobrka. Šibenik 1939.