TRG LAVA MIRSKOG - Nenad Rizvanović

Prva knjiga priča književnog kritičara Nenada Rizvanovića, jednog od pokretača FAK-a. Rizvanovićev prvijenac govori o Osijeku u 90-ima i pokazuje rasap jednog naraštaja i jednog grada.Rizvanovićevi junaci su sitni lopovi, mali profiteri, ratni veterani te gubitnici raznih vrsta.

Klaus i Lola marširali su magličastim uličicama – Heinrich je ostao u kombiju – činilo mu se kako će se Lolina porculanska figura svakog časa raspasti na prljavom asfaltu. Klaus je pomislio kako je sve u njegovom životu odavno navika. Kada bi se vraćao s posla, samo bi površno pogledao prema igralištu ispred svoje osnovne škole. Udaljujući se znao je da je to igralište zbog nečeg važno, zbog nekih važnih događaji koji bi se morali pojaviti i pomoći mu da shvati ono što mu se događa danas. Kao da je između pravog i ovog sadašnjeg njega izrastao neprobojni stakleni štit. Svakog dana je prolazio nesvjesno se osvrćući prema igralištu, što je vremenom također postajalo navika, dio nečega što je pripisivao načinu na koji se on kreće gradom. A taj je način bio potpuno pogrešan. Neobično da o tome razmišlja baš ovdje u panonsko-ravničarskom gradu, daleko od kuće. No baš sad točno se vidi kako stalno obilazi u širokim lukovima oko igrališta i zatamnjenih prozora s malim svjetlašcima u zabačenim kutovima. Ili svejedno u bistrim sunčanim danima kada se vidi da je to dvorište čitav jedan svijet – košarkaško igralište, visoka žičana ograda, golovi s crveno-bijelim stativama, jedan prastari školski zeleni stol, šipražje u uglovima, svaki dio dvorišta, lopta koja leti kroz otvoreni školski prozor…

Lola je zastala i Klaus umalo naleti na nju.

– Što tražimo? – upita.

– Ma, htjela bih pronaći ime jednog trga!

– Trga!?

– Yes, svake noći sanjam taj trg u ovom gradu, ali nikako ne mogu naći pločicu s imenom. Ime je nekako lijepo i melodično, u snu mi je uvijek na vrh jezika, ali nikako ga ne uspijevam izgovoriti. Stvar je u tome što inače sve jako dobro pamtim. Evo – okrene se na vrh pete – tatina baka je ovdje živjela, a ja sam kao dijete stanovala kod njene sestre, dvije kuće niže.

– Pa nije li vaš tata bio Kinez?

– Da, ali samo on, njegova mama je odavde, njen muž je bio špijun i morao je pobjeći nakon Drugog svjetskog rata u Kinu.

– A sestra, je li živa?

– Rozika ? Nije, umrla je prije deset godina!

Klaus više nije znao što bi mislio.

Hodali su dalje, njene potpetice zveckale su nervozno dok su iz raskošnih secesijskih ulica prelazili u modernije, smušene i bezlične. Upita gdje se nalaze, a ona reče – pa u najstrožem centru grada! – ali dojam iskrivljenosti samo se pojačavao, kao da je pripiti projektant nešto rušio pa ponovno gradio. Ili barem loše mjerio. Upadljivo ružne i ofucane višekatnice lijepljene su na svjetlije i šarenije. Tu i tamo nasumično je bilo zasađeno kakvo drvo.

Opet su skrenuli u neku ulicu koja je završavala širokim pravokutnim prolazom. S lijeve strane pružao se ravnomjerni niz obiteljskih garaža. Kako su se približavali prolazu, bila je sve uzbuđenija. Potrčala je doviknuvši:

– To je taj trg ! Široki pravokutni prostor jedva da se mogao nazvati trgom – tek travnjaci i parkirališta u prostoru između stražnjih ulaza robne kuće i kazališta. Klaus je sustigne. Ona je čučnula pokušavajući doći do daha ispod natpisa: Trg Lava Mirskog.

Zatim je rekla – Dobro, sada možemo snimati.

Izdano u Zagrebu, broširan uvez, 102 str. Format: 21 x 13,5 cm. Knjiga je potpuno nova i uopće nije korištena.

E-mail: truta.srecko@gmail.com

DOSTAVA - Hrvatska i inozemstvo