Tišina raspadanja (pjesme), Joso Živković

Tišina raspadanja (pjesme), Joso Živković, DHK HB, Mostar, 2015. Knjižnica Suvremenici, knjiga 121. Za nakladnika Ivan Sivrić, a recenzenti su: Ružica Pšihistal, Marina Kljajo-Radić i Antun Lučić.

Lirski subjekt progovara o svijetu u sebi i svijetu izvan sebe iz situacije egzistencijalnoga egzila. Njegova je autsajderska pozicija djelomice oblikovana neoromantičkim toposima ljubavne čežnje i trajne osame uz dominantni emotivni kompleks grča nad prolaznošću i nostalgije za prošlim, izgubljenim vremenom, ali se ontološka zabrinutost pjesničkog subjekta nad stanjem svijeta i čovjeka čita također u terminima posthumanoga stanja i egzistencijalne tjeskobe. (Ružica Pšihistal).

Duboko zamišljen nad svojim bitkom ovaj pjesnik neshvaćen pluta prostorima društvene kaljuže i plete mrežu riječi koje funkcionalno značenjski komuniciraju i iz tihe melankolije pretaču se u sveopći vrisak. Tematski duktus ove zbirke unutarnji je protok misli o vlastom svijetu duše i srca, koji eksplicira sve sfere života u univerzalnome bitku… (Marina Kljajo-Radić).

Žile poezije zasnovane na iskustvu i poznavanju što je sjećanje, na boli ali i shvaćanju što je radost, podjednako na mudrosti i znanju o prolaznosti i onomu što biva neizbježan futur, upućuju na stvaratelja koji zrelošću sagledava svoju i situacije svijeta, koliko god one bile izvana pozicionirane a u prijekome, iznutra osporavane. (Antun Lučić).