Maupassant, Guy de - Bel – Ami

Maupassant, Guy de
Bel – Ami
Matica hrvatska, Zagreb (1961.)
370 str. ; 8*.

Roman "Bel-Ami" sjajno govori o ljubavnim pustolovinama beskrupuloznog novinara koji se, zahvaljujući svojim uspjesima kod ljepšeg spola, uspijeva brzo uspeti na društvenoj ljestvici. Roman je to o našim ljubavnim uspjesima i padovima, o vječitoj životnoj igri između muškarca i žene.

U svome kratkome životu Guy de Maupassant (1850 - 1893) je objavio ništa manje nego trideset knjiga, što još više začuđujue ako imamo na umu da njegova literarna aktivnost pada isključivo u posljednjih deset godina života. Malo je koji pisac tako naglo stekao slavu i popularnost, da bi odjednom tako iznenadno nestao. U tridesetoj godini života nitko nije za nj ni znao, a kad su mu bile trideset i dvije godine čitala ga je cijela Francuska. Deset godina kasnije dovršivši posljednji, trideseti svezak svog životnog djela, Maupassant je umro.

Ali i poslije njegove smrti popularnost mu raste, domalo prelazi granice Francuske i na prijelomu stoljeća, njegovo ime i njegovo djelo postaju sinonim najveće literarne kvalitete u svjetskim razmjerima. Nastavljajući tradiciju svog učitelja Gustava Flauberta i oslanjajući se na bogato životno iskustvo, on nevjerojatno precizno opservira život, navade i karakteristike svih slojeva francuskog društva i deset godina piše jednu jedinstvenu, raznovrsnu i bogatu kroniku o određenoj epohi i ljudima koji su u njoj živjeli. Kao što je Zola postavio krajnje granice naturalizma, tako je Maupassant, osobito kako se primicao kraju života, do maksimuma razvio ideju pesimizma, vječito opsjednut prijetnjom smrti, spoznajom ništavila i besmislenosti egzistencije. U trideset svezaka koliko obuhvaćaju njegova sabrana djela, ulazi nešto početničkih pjesama, malo putopisa i pet romana; sve ostalo su pripovijesti ili novele. Kao po nekome pravilu, većina ozbiljnijih kritiara ili pisaca, koji su se smatrali pozvanima da pišu o Maupassantu, ne bi propustila da istakne razliku između Maupassanta pripovjedača i Maupassanta romanopisca. I svi bi obično zaključili da je Maupassant jedan od najvećih novelista svih vremena, a da su mu romani prosječna ostvarenja koja za pripovjestima mnogo zaostaju. U kratkoj bilješci nemoguće se upuštati u polemiku oko toga jesu li takvi sudovi uopće osnovani, ali je ipak neophodno istaći da razlika između ovih dviju vrsta - koje su, uostalom, različite već i same po sebi - u Maupassanta zacijelo postoji. Možda je prihvatljivo mišljenje Marcela Prevosta koji u predgovoru izboru Maupassantovih novela sasvim opravdano i tačno tvrdi da je nesrazmjer između broja romana i svezaka novela (5 naprama 25) očito i bio presudan za kbalitet, budući da je iz peterostrukog broja stranica mnogo lakše izabrati nekoliko knjiga koje znače pojam u svjetskoj literaturi. »Nije sigurno« kaže prevost »da Maupassant romanopisac, da je poživio, ne bi dostigao Maupassanta pripovjedača ili novelistu.«

Od romana Guy de Maupassanta obično se Jedan život i Bel-Ami ističu kao najuspjeliji i najvredniji. A Bel-Ami je zacijelo ponajviše od svih uzvitlao prašinu i uzbudio pariške duhove. Nigdje drugdje pisac nije progovorio s toliko zajedljive ironije, nigdje se drugdje nije tako žestoko okomio na nakaznu društvenu atmosferu u višim slojevima pariške aristokracije, nigdje nije tako otvoreno i nedvosmisleno pokazao cio niz moralnih pokvarenjaka i beskrupuloznih skorojevića. Nije čudo što je društvo koje je pisac tako izvrsno poznavao, bijesno reagiralo na ovu knjigu i svim raspoloživim oružjem otvorilo paljbu na drznika koji ih je javno razotkrio. Osobito su se, naravno, razjedili novinari, budući da je Maupassant odabrao njihovu sredinu kako bi pokazao da i neznalica, uz malo sreće i mnogo drskosti, može lako steći i najviši položaj u struci o kojoj nema pojma. Međutim Maupassant i nije toliko kanio napasti novinarski stalež koliko je nastojao dati presjek cjeloga višeg društvenog sloja koji makinacijama i lopovlucima svake vrsti grabi najviše položaje, novac, ugled, žene i ordenje. Iskoristivši, tako reći, svoje lijepe brkove, koji su tada bili simbol muške ljepote i koji su bili jedina njegova kvaliteta i jedini kapital što ga je imao, Bel-Ami, prolazeći kroz postelje udatih žena i koristeći se naklonošću njihovih uglednih muževa-rogonja, brzo hita uz stepenište uspona. Dalek od pornografije, Maupassant je bio uvijek dovoljno neposredan da bi pustolovina njegova junaka zazvučila uvjerljivo i da bi zaokupila čitaoca; čitaoca ondašnjeg i današnjeg, jer lik Georgesa Duroya nije stran ni jednome vremenskom razdoblju.

Maupassant je morao javno braniti svoj roman jer su negativne kritike uvrijeđenih novinara i prijekori pogođenih političara i ministara pljuštali po njegovu djelu i po njemu sa svih strana. U otvorenu pismu uredništvu lista »Gil-Blas« on tvrdi da mu nije bilo ni na kraj pameti izvrći ruglu i kuditi cijelo pariško novinarstvo ili francusko društvo uopće, već samo onaj negativni dio. Ali se iz toga njegova pisma osjeća da on to cijelo društvo smatra negativnim i da ne vidi mnogo poštenjaka u vrhovima kulture i politike. Zato se ovako, pomalo prikriveno i ironično, unaprijed ograđuje od kritike svih onih koji bi mu mogli zamjeriti da gleda »odviše crno«. I pozivajući se na Le Sageova »Gil-Blasa«, po kojemu se i zovu novine u kojima objavljuje otvoreno pismo upućeno kritičarima »Bel-Amija«, Maupassant poziva čitaoce da pobroje sve simpatične ljude koje je Le Sage, opisujući maltene cijelo društvo, kreirao u svome čuvenom djelu. Maupassant, drugim riječima, ne priznaje da »gleda odviše crno« i vjeruje da cijelo društvo može biti trulo i amoralno. Tako posredno još jednom kaže da je i on opisao sve što je vidio oko sebe i da je zapravo obziran kad tvrdi da je pisao o izuzecima, a ne o općem zlu.

Istinitost i neposrednost »Bel-Amija«, živo, sažeto pričanje i spretna kompozicija, zanimljivost, izvrsne opservacije i još mnoge druge kvalitete djela, uvijek će privlačiti čitaoce različitih ukusa i potreba. »Bel-Ami« je jedan od onih romana koji svi mogu uvijek čitati.





---
Popust po dogovoru na veće količine i iznose.